Očenaš je podijeljen na dva dijela. U prvom, prve tri  prošnje usmjerene su na Božje kraljevstvo, a u drugom, preostale četiri usmjerene su  na naše vlastite potrebe. No, to ne znači da ta dva dijela ne čine cjelinu, jer Božja briga za svijet treba i mora biti naša briga.

Oče naš koji jesi na nebesima

Sama prva riječ ove prošnje ukazuje nam na to da nismo siročad, već da imamo Oca. No, uz činjenicu da je Bog Otac, da mu se obraćamo sa „ti“, a ne sa „vi“, ovdje je naznačeno još nešto. Upotrijebljena je zamjenica „naš“. Možda se u početku ona odnosila i na dvanaestoricu apostola, ali kasnije je obuhvatila cijeli ljudski rod. Time se želi i reći da su baš u tome dijelu sabrani vapaji cijeloga ljudskog roda. Svi su ljubljena djeca Božja. Sjetimo se samo prizora gdje Isus prilazi ženi, te u njoj vidi puno više od bludnice.

Sveti se ime tvoje

Onaj koji živi vjerno i čestito, uvijek nužno posvećuje i Božje ime, a samim time i  sam postaje sretan. Ako je pak nevjeran, te čini zlo, obeščašćuje Božje ime. Često, kroz Stari Zavjet nailazimo baš na ovaj drugi oblik, gdje su se Izraelci svojim ponašanjem svjesno udaljili od Boga, a samim time ga i obeščastili. U ovoj molbi je izraženo strahopoštovanje, a i sa druge strane molimo Boga da  očituje svoju svetost. Shvaćamo ga kao i poziv za nas da svojim djelima odajemo hvalu Bogu, jer time  možemo drugima približiti pravu sliku Boga Oca.

Svi su ljubljena djeca Božja. Sjetimo se samo prizora gdje Isus prilazi ženi, te u njoj vidi puno više od bludnice.

Dođi kraljevstvo tvoje

Dolazimo do prošnje koju mnogi teolozi nazivaju kao središnjom prošnjom Očenaša. Neki čak tumače da svaki puta kada molimo Očenaš, da zazivamo Kristov drugi dolazak. Mnogi od nas zaboravljaju, ili možda ne znaju da to  kraljevstvo  može započeti već na zemlji. Prvenstveno, obraćenjem. Ali, i ne samo obraćenjem, sjetimo se primjera mnogih svetaca u kojima smo mogli prepoznati to isto Kraljevstvo.  Na kraju krajeva, u  svom javnom djelovanju, Isus je navješćivao Kraljevstvo Božje  svima, donoseći ga u prispodobama, pritom uvijek govoreći radi što zornijeg prikaza  da je ono „kao kad“.

Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji 

Ovdje smo pozvani predati se u potpunosti Ocu i biti mu na raspolaganju. No, i ne samo to. Često kada molimo, molimo da budemo uslišani onako kako mi želimo. Pritom zaboravljamo da nas i sam Bog može uslišiti na drugi način, nama možda često neshvatljiv, iako bolji. Sjetimo se samo, koliko puta smo zapravo bili zahvalni što nismo bili uslišani onako kako smo htjeli. Ali, i sam Isus Krist je molio da ga mimoiđe kalež, ali ne kako želi on, već Otac. Otac nas treba kao svoje suradnike, može bez nas, ali ne želi. Ima plan sa svakim od nas, a u tom planu prepoznajemo njegovu volju za naš život.

Uzmimo za primjer Isusa i situacije kada se našao u kući Šimuna. Dolazi žena koja mu je suzama cjelivala noge, te ih otrla svojom kosom. Baš ta situacija može pomoći ako ne već u praštanju, tada barem u ne osuđivanju drugoga.

Kruh naš svagdanji daj nam danas

Razmatrajući ovu prošnju, možemo se pitati – radi li se ovdje o materijalnoj ili duhovnoj vrsti kruha?  Riječ je o oba, iako crkveni oci stavljaju  naglasak na duhovnom kruhu. Uočavamo zamjenicu „naš“, što nam govori da taj kruh nije samo za nas, već i za one koji su ugroženi na bilo koji način. Ovdje se krije jedna skrivena prošnja, a to je pouzdavanje u providnost. Bilo kako bilo, mislim da se ovdje svatko od nas može zapitati – jedemo li zapravo „ kruh“ koji je namijenjen baš za nas? Sjetimo se da je Isus govorio kako treba proći kroz uska vrata koja vode u život vječni.  Ovdje se radi o prošnji koja je na indirektan način povezana sa prethodnom, jer vršeći Božju volju, mi zapravo i  „jedemo“ kruh koji je namijenjen nama – i koji nas čini ispunjenima i sretnima. 

Znamo koliko je teško ne popusti napastima, stoga ovdje  molimo i za jakost, a i strpljivost u određenoj kušnji.

 I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim

Svi smo mi grješnici, ili kako kaže ovaj zaziv, dužnici. Ne mora se ovdje nužno raditi o grijesima, već o propustima koje smo bili dužni napraviti. To može biti uskraćivanje ljubavi, pažnje, milosrđa. Svaki od nas je onaj koji uvredu podnosi, a i nanosi, što nam daje imperativ za praštanje svom bližnjemu, jer u suprotnom dolazi do opterećenja za onoga koji ne prašta. Uzmimo za primjer Isusa i situacije kada se našao u kući Šimuna. Dolazi žena koja mu je suzama cjelivala noge, te ih otrla svojom kosom. Baš ta situacija može pomoći ako ne već u praštanju, tada barem u ne osuđivanju drugoga. Jer kao i sa ovom ženom, mi ne znamo što se nalazi u duši pojedine osobe, pati li ona zbog svojih propusta i grijeha, a da pritom ne zna kako tražiti oprost. Da bi oprostili, oprost treba poći od žrtve, što nam je i sam Isus dao kao primjer na križu- „ Oprosti im jer ne znaju što čine.“

Onaj koji živi vjerno i čestito, uvijek nužno posvećuje i Božje ime, a samim time i  sam postaje sretan. Ako je pak nevjeran, te čini zlo, obeščašćuje Božje ime.

 I ne uvedi nas u napast

Sjetimo se slučaja sa Abrahamom, gdje promatramo kako ga Bog kuša. No, s ciljem, da ga pročisti. Ta kušnja nije kazna, već sredstvo božje pedagogije, koju mi često ne razumijemo, ali sjetimo se da je i sam Isus bio kušan u pustinji 40 dana. Napasti i kušnje su naša ljudska svakodnevnica, koju je potrebno prepoznavati i na vrijeme djelovati sukladno tome. Znamo koliko je teško ne popusti napastima, stoga ovdje  molimo i za jakost, a i strpljivost u određenoj kušnji.

Nego izbavi nas od zla

Zlo u ovom slučaju može imati dva značenja. Ako se radi o zlu pisanom malim slovom, riječ je o moralnom, a ukoliko zlo počinje velikim slovom, riječ je o Sotoni. Mi ovdje molimo da budemo izbavljeni od svih mogućih zala, ali i od zloće prisutne u našem srcu. Sam sv. Petar nas upozorava na ričućeg lava. Često se lako možemo zavarati i pomisliti kako zli ljudi prolaze bolje od onih koji su dobri, no to i da je istina, ne bi trebalo biti važno. Ono što bi trebalo biti važno je pouzdavanje i oslanjanje na nebeskog Oca koji sve što čini, čini iz perspektive vječnosti i brige za vlastito dijete.