Na pitanje kako se povezala s plivanjem, Sršen je rekla da je oduvijek željela biti plivačica, ali na hrvatskom otoku na kojemu je živjela nije bilo plivačkog kluba. Zbog osteosarkoma joj je vrlo rano, s trinaest godina, amputirana noga.

“Kasnije u životu sam shvatila da mi je time možda dana prilika postati ono što sam oduvijek željela biti. U parasport se u to doba moglo uključiti i u mladenačkoj dobi i biti uspješan. Danas je situacija drugačija, danas se stvarno morate vrlo rano uključiti da bi bili uspješni.

Ana Sršen (desno) s paraolimpijcima / Foto: HINA/ Damir SENČAR/ ds

Kad smo preselili u veći grad, tamo sam počela trenirati plivanje, ali ne u plivačkom klubu, jer su mi tamo rekli da nemaju iskustva u radu s osobama s invaliditetom te da sam prestara za sport. Zato sam počela samostalno trenirati na bazenu, a talent su, očito, prepoznali drugi treneri i pozvali me u drugi plivački klub. To je zapravo bilo ostvarenje mojih snova – biti članica plivačkog kluba i trenirati za natjecanja.

Koliko Vam je trebalo za prihvatiti novu situaciju?

Moja obitelj nikad nije smatrala da je moje tjelesno oštećenje razlog da ne postignem u životu sve ono što želim, a obiteljski i školski prijatelji iz škole su me uvijek bodrili u onome što sam radila. Sport je uvijek bio način i sredstvo koje me ponovno izgradilo i meni, kao mladoj ženi, pomoglo da ponovo zavolim i prihvatim svoje tijelo kao drukčije. Sport i natjecanja, svakodnevna dokazivanja u bazenu i na natjecanjima su mi gradili samopouzdanje koje je zaista bilo poljuljano zbog gubitka noge.

Dan-danas koristim sport kao sredstvo za postizanje rezultata ali, možda i više od toga, potičem mlade ljude, s invaliditetom i bez njega, da se uključe u sport i uče kroz sve vrijednosti koje susrećemo u sportu, pobjede i poraze – zapravo najviše kroz poraze – jer sport je preslika života.

PK Natator / Facebook

I danas kroz plivački klub potičem mlade ljude da se bave sportom. Sport je zapravo velika pomoć u današnjem društvu roditeljima da sve ono za što u obitelji ‘nemamo vremena’ ugraditi u našu djecu, dobri treneri mogu učiniti kroz sport.

Čemu vas je sport naučio?

Teško je izdvojiti nešto posebno, ali moglo bi to biti prihvaćanje svake situacije u životu – bila ona dobra ili loša – i učenje iz loših situacija. Sve nam je lijepo kad sve ide dobro. Kad nam se nešto loše dogodi u životu, pitanje je načina kako ćemo prihvatiti novu situaciju. Hoćemo li plakati nad svojom sudbinom ili ćemo pokušati tu lošu situaciju pretvoriti u dobru lekciju i postaviti neke granice, gledati na svijet oko sebe drugim očima?

Više ste puta rušili svjetske i europske rekorde u plivanju u disciplinama slobodno i prsno. Što vas je motiviralo da dođete do tih vrhunaca?

Obožavam vodu, plivanje i ljubav prema sportu. Svaki sam dan uživala u tim treninzima i meni je odlazak na bazen i pomicanje vlastitih granica uvijek bio veselje. Cilj je bio svakoga dana pokušati pomaknuti neku granicu na treningu, otplivati bolju tehniku, bolji rezultat. Nikad nisam bila koncentrirana na ciljeve poput nastupa na velikim natjecanjima, nego je svakodnevni napor doveo do toga.

Paraolimpijka Ana Sršen / Photo: Ivana Ivanovic/PIXSELL

A tek kad jednom počnete osvajati medalje na velikim natjecanjima, poput europskih i svjetskih prvenstava, ili nastupite u finalu Paraolimpijskih igara!

Sjećam da sam samoj sebi rekla ‘Plivat ću dokle god budem donosila odličja s velikih natjecanja’. Tako je i bilo. Mogla sam svoju sportsku karijeru imati i puno dužu, ali trajala je četiri paraolimpijska ciklusa i mislim da sam imala predivnu karijeru. Usto, drago mi je da ja danas moja sportska karijera inspiracija mladim ljudima da se uključe u sport i da znaju da i u Hrvatskoj imaju mogućnosti za postizanje vrhunskih rezultata, jer imaju stručnjake koji mogu s njima raditi i pripremiti ih za velika natjecanja.

Paraolimpijske igre se odvijaju na borilištima Olimpijskih igara u roku dva tjedna nakon završetka OI. Možete li nas, kao dopredsjednica Hrvatskoga paraolimpijskog odbora podsjetiti koliko je kandidata za Paraolimpijske igre u Parizu ove godine?

Od 1988. godine i Igara u Seoulu, Olimpijske i Paraolimpijske igre održavaju se u istom gradu i postoji isti Organizacijski odbor, odnosno ne mogu se organizirati Olimpijske igre bez Paraolimpijskih. Prve su Paraolimpijske igre održane 1960. godine u Rimu, ali se sve do 1988. nisu održavale na istim mjestima. Na taj način i Međunarodni olimpijski i Paraolimpijski odbor žele reći da se radi o vrhunskim sportskim događajima na kojima nastupaju najbolji sportaši svijeta.

Mi u Hrvatskoj trenutno imamo osam sportaša koji su se kvalificirali za Paraolimpijske igre u Parizu.

To su paraatletičari Ivan Katanušić, Deni Černi i Matija Sloup, šesnaestogodišnja Emma Mečić i naš osvajač paraolimpijske medalje Dino Sinovčić u paraplivanju, u parastolnom tenisu Anđela Mužinić i u boccia Davor Komar i Anamarija Arambašić, ali očekujemo da će na Igrama nastupiti 15 do 20 parasportaša. Na zadnjim Igrama smo osvojili sedam medalja, najviše dosad. Mi se nadamo da će uspješne biti i ove Igre, posebno zato što su u Europi i nakon Tokija u kojemu nije bilo gledatelja.

Emma Mečić i Dino Sinovčić / Facebook PK Natator

S pozicije bivše sportašice moram reći koliko je važno imati publiku koja navija za vas. Nikad neću zaboraviti svoj nastup u Aquatics centru u Sydneyu pred 17.000 ljudi koji navijaju za vas. Nekoliko godina prije bila sam djevojčica koja se na bazenu zamatala u ručnike da bi sakrila svoj invaliditet. Ali kad nastupite pred 17.000 ljudi, tada vam više ništa nije važno, samo želite otplivati najbolje što možete pred tih 17.000 ljudi. To je snaga koju nosite kroz život sa sobom i teško da vam nešto može to oduzeti.

U paraplivanju postoje različite kategorije sportaša

U plivanju postoje 14 kategorija, 10 kategorija tjelesnog invaliditeta, od S1 za osobe s najvećim stupnjem invaliditeta do S10. Međutim, kategorije se određuju prema stupnju funkcionalnosti, tako da, primjerice, u S6 plivaju i ljudi koji stoje i koji su u invalidskim kolicima. Skupina S11 su osobe koje ništa ne vide, a postoje još kategorije S12 i S13 za osobe s djelomičnim oštećenjem vida te kategorija S14 za osobe s intelektualnim teškoćama, najčešće lakom mentalnom retardacijom.

Postoji međunarodni tim stručnjaka koji je posebno educiran razvrstavati sportaše u određene kategorije, sve kako bi imali pravedno natjecanje u kojem se vrednuje postignuće svake osobe, odnosno gdje neki invaliditet nije prednost, ili nedostatak, za ostvarivanje vrhunskog rezultata.

Pokretačica Plivačkog kluba Natator

Iako sam osvajačica medalja na europskim i svjetskim prvenstvima, moja najsjajnija medalja je osnivanje Plivačkog kluba Natator. Uspjela sam kroz taj klub, zajedno sa zaista izvrsnim timom stručnjaka (trenutno je deset trenera angažirano u klubu, uz vanjske suradnike), ostvariti vrijednosti koje su meni važne u životu – stvoriti okruženje u kojem ćemo, od najranije dobi, u plivanje uključiti što više mladih i djece. Primjerice, naši najmlađi članovi imaju samo četiri mjeseca.

PK Natator / Facebook

Naša vrijednost je inkluzivnost, odnosno način da radimo zajedno u grupama, zajedno plivaju djeca s teškoćama i bez njih.

Koristimo plivanje, odnosno sport, kao medij da progovorimo i na vlastitom primjeru pokažemo da sve one vrijednosti koje donosi sport, osim rezultata, a to je fair play, prihvaćanje svih ljudi bez obzira na materijalne mogućnosti, invaliditet, spol…. Mi se svi okupljamo oko plivanja i nastojimo biti podrška jedni drugima.

Emisiju u cijelosti poslušajte OVDJE: