Govorio sam tako i gorko plakao u svojemu skrušenu srcu. I gle, začujem glas iz susjedne kuće, kao da dječak ili djevojčica pjevajući govori i često ponavlja: “Uzmi, čitaj! Uzmi, čitaj!” Promijenivši se na jednom u licu, stadoh pozorno razmišljati ne običavaju li djeca u kojoj vrsti igre pjevušiti takvo što? Nikako se nisam mogao sjetiti da sam ikada čuo išta slično. Suspregnem navalu suza i dignem se ne misleći drugo nego da mi Božji glas nalaže otvoriti Sveto pismo i pročitati ono prvo poglavlje na koje naiđem.

Čuo sam naime da je tako Antun uzeo sebi kao opomenu evanđeoske riječi na koje se slučajno namjerio, kao da je baš njemu upravljeno ono što se čitalo: Idi, prodaj sve što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom. Na tu se božansku riječ on isti čas obratio.

Vidjela je da si joj ti udijelo mnogo više nego što je ona običavala moliti za me plačnim i bolnim jecanjem.

Stoga se brzo vratim onamo gdje je sjedio Alipije. Ondje sam naime ostavio poslanice svetoga Pavla kada sam odande ustao. Zgrabim knjigu, otvorim je i pročitam tiho poglavlje na koje mi je najprije oko zapelo: Ne u pijankama i pijančevanjima, ne u priležništvima i razvratnostima, ne u svađi i ljubomori, nego zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom i, u brizi za tijelo, ne pogodujte požudama (Rim 13, 13).

Nisam htio dalje čitati, niti je trebalo! Čim sam, naime, došao na kraj ove misli, raspršile su se sve tmine moje sumnje kao pred svjetlom sigurnosti ulivenom u moje srce.

Stavivši zatim prst ili, ne znam, neki drugi znak, zatvorim knjigu i smirena lica ispripovijedim Alipiju. On međutim otkri tom prilikom što se odigravalo u njemu, a što ja nisam znao. Zatraži da vidi što sam čitao. Pokažem mu. On pažljivo proslijedi i dalje nego što sam ja čitao pa nisam znao što je slijedilo.

Njezinu si žalost obratio u radost u puno većoj mjeri nego što je ona to željela, u mnogo dražu i čišću nego što je radost s unučadi od puti moje za kojom je težila.

Slijedilo je pak: Slaboga prigrliti u vjeri (Rim 14, 1). On to primjeni na se i reče mi. Njega je ta opomena samo ojačala. Bez ikakva buntovna oklijevanja on mi se pridruži u dobroj i svetoj odluci koja je sasvim odgovarala njegovu čistu životu, u čemu je on od mene već odavno bio kudikamo bolji.

Suspregnem navalu suza i dignem se ne misleći drugo nego da mi Božji glas nalaže otvoriti Sveto pismo i pročitati ono prvo poglavlje na koje naiđem.

Pođem zatim k majci. Kažem joj, a ona se poveseli. Pripovijedamo kako se to dogodilo, a ona slavi Onoga koji može učiniti mnogo izobilnije negoli mi moliti ili zamisliti (Ef 3, 20). Vidjela je da si joj ti udijelo mnogo više nego što je ona običavala moliti za me plačnim i bolnim jecanjem. Obratio si me k sebi da ne tražim ni ženu ni ikakvu nadu ovoga svijeta. Stajao sam na onomu ravnalu vjere kako si joj objavio za me prije toliko godina. Njezinu si žalost obratio u radost u puno većoj mjeri nego što je ona to željela, u mnogo dražu i čišću nego što je radost s unučadi od puti moje za kojom je težila.