Tea Perović se tako i predstavlja: “Ja sam profesorica njemačkog jezika i onkološki bolesnik.”

Perović boluje od multicentričnog metastatskog karcinoma. Rekla je kako je zaista bilo zastrašujuće suočiti se prvi puta s ovakvom dijagnozom. “Imala sam tu milost da me Gospodin prožeo svojom prisutnošću i to iskustvo vjere bih svim svojim srcem željela posvjedočiti drugima.” Posvjedočila je kako je u trenutku kada joj e bilo najteže iskreno zavapila Bogu: ” Bože, pomozi mi! Spasi me! Što je ovo?! Ja ovo ne razumijem, ali znam da postojiš… Dođi. Trebaš mi.”

“Potrebna je samo jedna mala pukotina da Bog iskoristi i sa svom svojom silom uđe, zahvati i da nakon toga osjetiš toliki mir i toliku radost”, rekla je.

Potrebna je samo jedna mala pukotina da Bog iskoristi i sa svom svojom silom uđe, zahvati i da nakon toga osjetiš toliki mir i toliku radost.

Iako već godinu i pol živi sa spomenutom dijagnozom, rekla je kako svima govori da je zdrava: “Ja fizički nisam zdrava. Moja bolest je nedavno bila i u progresiji, ali sam zdrava u duhu i u duši, i kad je to zdravo, tvoje tijelo automatski ozdravlja.” Sugovornica HKR-a je rekla kako je nije briga što će u konačnici biti jer je sve u Božjim rukama.

Moja bolest je nedavno bila i u progresiji, ali sam zdrava u duhu i u duši i kad je to zdravo, tijelo automatski ozdravlja.

Perović prima teške lijekove koji joj narušavaju krvnu sliku i leukocite i njeni najbliži često su zabrinuti kada se kreće među ljudima zbog njezinog slabog imuniteta. Rekla je kako je isprva pazila na to, no kasnije je shvatila da joj se, bez obzira na to je li među ljudima ili nije, ništa ne događa. Kada je bila u kući prepunoj bolesti i virusa, ostala je netaknuta.

Ljudi je često pitaju hoće li ozdraviti, a ona odgovara s neobičnom bezbrižnošću koja zrači povjerenjem u Boga – “Ne znam. Nebitno je.”

“Ja samo znam da sam ja stvarno na Božjem dlanu. On mene nosi; vodi me kroz život, pokazuje mi put i ja se prepuštam”, govorila je Perović o svom povjerenju u Boga u kojemu nema trunke straha ni bojazni.

Sve neugodne stvari kroz koje prolazi zbog svoje bolesti – terapije, injekcije – prikazuje na nakane drugih. “Tim se lakše te terapije podnesu”, istaknula je.

Tim se lakše te terapije podnesu.

Tea Perović rodom je s otoka Brača. Živi svjedok vjere za nju bila je njezina “nona”, baka, koja je, kaže, “posijala sjeme vjere koje je samo klijalo”. Jedno Gospino ukazanje bilježi se na Braču 1946. godine na blagdan sv. Ivana Krstitelja. U krugu vidjelica bio je brat njezine bake, ali i njezina baka koja nije ništa vidjela, ali je itekako osjetila. Prema riječima gošće, bila je to starica koja je u sebi imala živu vjeru koja je veliki trag ostavila i na životu svoje unuke.

Naglasila je kako misli da njen put nije tipičan put kojim bi čovjek poželio ići – kad se čovjek razboli, želja mu je ozdraviti. “Ja sam stvarno spremna na sve scenarije – svjesna sam da me Bog može izliječiti i da mogu biti fizički zdrava u potpunosti, ali isto tako sam spremna i na to da se nikada ne izliječim i smatram da je to na neki način i plemenitije, jer tu svoju bolest, patnju i put prikazujem za ozdravljenje duša i osoba koje još ne vjeruju  i njima je ozdravljenje puno potrebnije nego meni.”

Svoju bolest, patnju i put prikazujem za ozdravljenje duša i osoba koje još ne vjeruju i njima je ozdravljenje puno potrebnije  nego meni.

Ipak, naglasila je i da kao majka osjeća odgovornost prema svojoj djeci, no kako je i dobila iskustvo vjere da su njezina djeca sigurna. “Ja sam ih predala Bezgrešnom Srcu Marijinom i sigurna sam da će se Ona, kad mene ne bude, za njih puno bolje pobrinuti nego što bih ja ikad mogla. U to sam potpuno sigurna.”

Ja sam njih predala Bezgrešnom Srcu Marijinom i ja sam sigurna da će se ona, kad mene ne bude, za njih puno bolje pobrinuti nego što bih se ja to ikad mogla.

Na pitanje tko je Bog, Perović je odgovorila: “Bog je živ. To je živa osoba koja je prisutna u svakom trenutku mog života. On nije neka mistična, fiktivna osoba koja je živjela prije mnogo godina, nego je osoba koju možda ne vidimo fizičkim očima, ali ga itekako vidimo očima srca – ako otvorimo svoje srce. To je apsolutna ljubav koji ti daje sve.”

Svoju vjeru Tea hrani svakodnevnom molitvom, ali na način da svakodnevne životne situacije koje joj se događaju poveže s Isusom. Pisanje je također kanal kojim se puni i prazni i tu sve ono što joj Bog daje pretače u riječi. Svakodnevnu euharistiju je opisala kao nešto što joj treba: “To je besplatni lijek koji svakodnevno mogu primiti, pa ako već primam ove svoje lijekove koje moram primiti, nije li onda nešto predivno primiti i tu duhovnu terapiju koja liječi i duh i tijelo?!”

Emisiju u cijelosti poslušajte ovdje: