Često se u molitvama za duhovna zvanja moli za “svete svećenike”. Molim Vas, ako možete reći svoje mišljenje, što bi bila svetost svećenika našega vremena, XXI. stoljeća? Ponekad pomislim kako mi vjernici, kad imamo teži grijeh, ili iz nekog drugog razloga, na svetoj misi ne idemo na pričest, dok se svećenik svaki dan pričešćuje, pa onda mora biti i stalno u Božjoj milosti. Nije možda to uvijek lako.

Da, točno. Svetost svećenika, kao i svakog vjernika, proizlazi iz svetosti Isusa Krista. On je onaj koji potpomaže našu nemoć i daje nam snagu da možemo živjeti sveto. Dakle, On koji je savršen usavršava našu nesavršenost da i mi sami postanemo savršeni. Zato bih htio potaknuti sve vjernike na redovitu i učestalu svetu pričest u kojoj se svi mi zajednički jačamo Tijelom i Krvlju Kristovom da možemo biti sveti i da se božanski život u nama razvija i raste do stupnja svetosti koja će nas uvesti u Božje kraljevstvo.

U čemu se sastoji svetost svećenika XXI. stoljeća? Rekao bih, ponajprije, u stanovitoj brizi za vjernike, da u svakome primjećuje Krista Gospodina te da Njemu služi. Također bih pozvao i da vjernici u svećeniku promatraju Krista, jer se Krist svećenikom koristi da bi nastavio djelo posvećivanja Božjeg naroda. A kad svećenik u vjernicima promatra Krista, on u vjernicima promatra one koji su potrebni Krista, potrebni Njegove riječi, da nedvojbeno i s jasnoćom propovijeda katoličke istine koje proizlaze iz Svetog pisma i iz redovitog zdravog nauka Crkve. Svećenik mora tome biti vjeran, ne smije nedvojbeno propovijedati, nego istinito i jasno, držeći se onoga što je Istina, jer ako svećenik krivo pouči vjernike, on će biti odgovoran za grijeh onih kojima propovijeda.

Isto tako, svećenik je pozvan biti djelitelj sakramenata, on nije gospodar sakramenata, nego poslužitelj, da s ljubavlju poslužuje sakramente spasenja svima onima koji su potrebni spasenja, znajući kako Crkva posjeduje puninu sredstava spasenja upravo po svetim sakramentima.

Svetost svećenika se sastoji i u tome da pažljivo, pobožno i sveto služi sakramente, osobito svetu Euharistiju, kako bi vjernici potaknuti njegovim primjerom i njegovom pobožnošću i sami pobožno, sabrano i sveto sudjelovali u svetoj misnoj žrtvi.

Svećenik je pozvan biti i djelitelj milosrđa, ne samo milosrđa koje proizlazi iz sakramenata, nego i milosrđa koje se odnosi na dobro čovjeka, da prepoznaje siromašne, da u siromašnima služi Kristu, u onima koji su nepoučeni da ih poučava, koji su izgubljeni da ih vrati, koji su bolesni da ih pohađa, ne samo sakramentima bolesnika, nego i da im bude blizu i kao čovjek, otac i brat i da na takav način uprisutnjuje Boga koji želi biti sa svojim narodom

Isus izabire dvanaestoricu učenika jer upravo Bog želi čovjeku povjeriti da čovjek nastavi Božje djelo spasenja ovoga svijeta. Bog nas želi za suradnike, kao što je u početku htio suradnike da čovjek bude suradnik u oblikovanju ovoga svijeta, tako Bog želi čovjeka kao suradnika u navještaju Božjega kraljevstva. Ti suradnici nisu samo svećenici nego sav kršten Božji narod. Svi smo pozvani biti sveti i nastaviti Isusovo djelo, ali neke Gospodin poziva i u posebnu službu, a to je služba svećeništva.

Je li lako biti uvijek u Božjoj milosti, nije, ali je lijepo, i kao što je svaki vjernik potreban obraćenja i sakramenta pomirenja tako je i svećenik potreban sakramenta pomirenja i ako se svaki dan pričešćuje, potrebno je da redovito ide i na svetu ispovijed, da se ispovijeda, da ima čisto srce.

U našoj crkvi nekoliko gospođa je nakon pričesti počelo na glas moliti molitvu „Dušo Kristova“ i tako su navikle. Došao je novi župnik i mislio je da je to redovita praksa. Tako više nakon pričesti nema trenutka osluškivanja Krista niti šutnje. Sada kad se reagira na molitvu tih gospođa da ne mole na glas, ispada da se čini veliki grijeh. Što učiniti?

Nije veliki grijeh regulirati molitvu „Dušo Kristova“ nakon svete pričesti. Župnik bi trebao voditi računa o čuvanju svete tišine nakon pričesti, jer Crkvene misne rubrike propisuju da se nakon slušanja Božje riječi i nakon pričesti čuva vrijeme svete šutnje kako bismo mogli razmatrati o Božjoj riječi i sjediniti se u molitvi s Kristom kojega smo primili u svetoj pričesti. Stoga je veoma važno čuvati tu svetu šutnju, nekada se može ili pjevati ili moliti „Dušo Kristova“, ali to nije sastavni dio svete mise ili sastavni dio obreda pričesti da bi se nužno moralo u svakoj euharistiji nakon pričesti vjernika moliti molitva „Dušo Kristova“.

Napose treba paziti da pojedine gospođe ne bi imale natjecateljski duh, pa pošto-poto, čim svećenik pohrani Presveti Sakrament u svetohranište, onda gledaju koja će prije započeti molitvu „Dušo Kristova“, tako da su više koncentrirane na početak molitve, koja će započeti, nego što zapravo ta molitva u sebi sadrži.

Zaključio bih da svećenik ima pravo, prema zdravom razumu i pastoralnoj mudrosti, procijeniti kad se moli „Dušo Kristova“ i možda bi bilo najbolje da svećenik sam započne ovu molitvu ukoliko smatra prikladnim da se ta molitva nekada moli.