Svaki je čovjek beskrajno vrijedan ljubavi jer je stvoren na sliku Božju. Bog je u svakoga od nas utisnuo svoj lik. Stvorio nas je da budemo sretni, da budemo voljeni, da Njega volimo i budemo s njim u vječnosti. Svijet nam pak neprestano govori da nismo dovoljno dobri, lijepi, pametni. Govori nam da ne trebamo govoriti lijepo drugima da se ne bi uzoholili. Da ne trebamo govoriti lijepo drugima jer nisu djeca, jer nisu “slabi”.

Posebno rijetko govorimo lijepo muškim osobama jer moraju biti “čvrsti” i “muževni”. A nitko od nas ne prestaje biti dijete Božje. Dijete koje je slabo, koje traži ljubav i pažnju, koje želi biti vrijedno i dobro. Ono što tražimo naći ćemo samo u Božjoj ljubavi, ali dopustimo si biti Božje oruđe, dopustimo biti flaster za nečiju ranu dok ga Božja milost ne izliječi do kraja.

Sjeti se biti drugima ono što bi ti volio imati. Sjeti se voljeti kao što bi želio biti voljen. Sv. Ivan od Križa kaže: gdje nema ljubavi, stavi ljubav i bit će. Po tome što voliš i pokušavaš biti ono što bi volio imati, osjetit ćeš zraku Božje ljubavi koju tražiš, jer ljubav je u konačnici samo jedna: Bog.