Česte se govori o čednosti. U nastavku vam donosimo promišljanje sv. Franje Saleškog o čednosti koje prenosimo s portala Sestre Pohoda Marijina.

Sv. Franjo Saleški naglašavao je da postoje četiri vrste čednosti:

1. vanjska pristojnost

2. dobro uređeno unutarnje držanje

3. pristojnost u govoru i razgovoru

4. pristojnost u odijevanju

Pod čednošću u najobičnijem smislu riječi razumijemo na poseban način vanjsku pristojnost. Ovoj se kreposti protivi raspuštenost u kretnjama i vladanju, dakle lakoumnost s jedne strane,  i kićenost i afektacija s druge strane.

Suprotno je tome neuredne želja za znanjem, znatiželja koja mora sve znati i čuti, nepostojanost koja sve moguće započinje, a ništa ne izvede.

Drugoj vrsti čednosti pripada unutarnja otmjenost u mišljenju i htijenju. Suprotno je tome neuredne želja za znanjem, znatiželja koja mora sve znati i čuti, nepostojanost koja sve moguće započinje, a ništa ne izvede. Opreka ovim manama je ne manje opasna tupost, neka nemarnost, koja niti želi išta znati o savršenosti i o svemu što je u vezi s njom, ni želi što o tome naučiti.

Treća vrsta čednosti očituje se u govoru i razgovoru, dakle u općenju s bližnjima. Ovoj vrsti čednosti oprečno je s jedne strane nespretno, tromo biće, koje priječi da može nešto pridonijeti zajedničkom razgovoru; s druge strane razgovorljivost, koja nikoga ne pušta da dođe do riječi.

Četvrtoj vrsti čednosti pripada pristojnost u odijevanju; tome se protivi prljavost i težnja za kićenjem. Dakle, recite mi sada, o kojoj čednosti želite da vam govorim?

Vanjska pristojnost

Prva vrsta čednosti – vanjska pristojnost – iz različitih razloga je nada sve važna krepost. Prije svega radi toga što nam nalaže samosvladavanje. Ni jedna krepost ne nalaže toliko pažnje, ali upravo u tome leži njezina velika vrijednost, što nas uvijek drži u stezi. Jer sve što nas drži na uzdi, da možemo živjeti u Bogu, sve je to neizmjerno zaslužno – iako se ja ovdje među vama nerado služim riječju “zasluga“- mislim time reći u smislu: Bogu ugodno.

Čednost je nadalje zato važna krepost jer nam ne nalaže samosvladavanje samo ponekad, nego uvijek i svagdje, kad smo sami ili s drugima, i u svim položajima, pa i kod samog spavanja. Jedan veliki svetac savjetovao je jednom svom učeniku neka se u mislima na prisutnost Božju pristojno sprema na počinak i neka se kod toga vlada tako, kao da među nama boravi naš Gospodin, onakav kakav je bio kao čovjek prije svoje muke i smrti, i on mu sada zapovijeda, da pred Njim legne i spava. Svetac nastavlja dalje: Iako Ga tvoje tjelesno uho ne čuje i tvoje tjelesno oko ne vidi, ipak se vladaj tako kao da bi Ga opažao svojim osjetilima, jer On je stvarno uza te, i dok ti spavaš, On te gleda. O moj Bože, kako bismo pristojno i čedno išli na počinak, kad bismo mogli vidjeti Spasitelja! Sigurno bismo s velikom pobožnošću prekrižili ruke na prsima.

O moj Bože, kako bismo pristojno i čedno išli na počinak, kad bismo mogli vidjeti Spasitelja! Sigurno bismo s velikom pobožnošću prekrižili ruke na prsima.

Čednost nas dakle uvijek drži u stezi, u mislima na anđele koji su uvijek oko nas, i u misli na Boga koji je svugdje prisutan i pred čijim očima se želimo čedno vladati.

Čednost tako mnogo pridonosi izgradnji naših bližnjih! Mogu vam reći da je jednostavna vanjska čednost mnoge ljude opet privukla k Bogu. Tako je jednom sv. Franjo privukao k sebi čitavu četu mladih ljudi samo time što je jako čedno prošao gradom, a da nije progovorio ni jedne riječi. Pošli su za njim samo radi njegova čedna bića, i molili su ga da ih pouči. Nedavno me je jedan otac kapucin upozorio na svoga brata redovnika koji ga je pratio: “Gledajte, ovaj pater ne propovijeda, i gotovo ni sa kim ne govori, on živi sasvim povučeno, a ipak je mnoge ljude pridobio i doveo u Red upravo svojom čednošću”.

Čednost je nijema propovijed. Sveti Pavao stavlja čednost Filipljanima posebno na srce. On piše: “Vaša čednost neka bude poznata svim ljudima”, a svojem učeniku Timoteju kaže da biskup mora biti ukrašen, ne svilenim haljinama, nego čednošću (1 Tim 3,2). On će svojim čednim nastupom sve ohrabriti, tako da mu se s povjerenjem približe. Njegovo vladanje neće biti neskladno i lakomisleno, nego takvo da će mu se djeca ovoga svijeta usuditi približiti, ali ga neće držati sebi jednakim.

Vrijeme, mjesto i osobe određuju vježbu čednosti. Tko npr. za vrijeme odmora ostane isto tako ozbiljan, kao što je izvan odmora, neće li biti neugodan? Mnoga je kretnja i vladanje izvan odmora neprikladna, dok je za vrijeme odmora na mjestu. Tko se kod ozbiljna posla smije ili je neozbiljan, što za vrijeme odmora može biti, toga bi s pravom smatrali lakomislenim i nečednim. Moramo neprestano misliti gdje smo, s kime govorimo, u čijem se društvu nalazimo, a prije svega moramo paziti na osobu, s kojom govorimo. Drugačije izgleda čednost jedne svjetske gospođe, a drugačija je čednost redovnice. Kad bi koja djevojka vani u svijetu hodala oborenih očiju, ljudi bi je isto tako nepovoljno sudili, kao i redovnicu koja bi pustila da joj pogledi lutaju naokolo. Što je kod nekoga čednost, kod drugoga može biti protivno – prema staležu. Dostojanstveno držanje pristaje starijim ljudima, a kod mladih bi takvo držanje bilo neprirodno; njihovo držanje mora biti skromno i ponizno.

Moramo neprestano misliti gdje smo, s kime govorimo, u čijem se društvu nalazimo, a prije svega moramo paziti na osobu, s kojom govorimo.

Htjele biste također znati i o drugim vrstama čednosti?

Dobro uređeno unutarnje držanje

Dakle, kako izvanjska pristojnost utječe na tijelo, tako druga vrsta čednosti također utječe na dobro i uređeno nutarnje držanje. Vanjska pristojnost određuje kretnje, pokrete i vanjsko držanje, uklanja raspuštenost i nepristojnost, kao i afektiranje, unutarnja čednost pazi na nutarnji mir i svladavanje duševnih moći, dakle, razuma i volje; ona uskraćuje razumu neurednu želju za znanjem. Osobitom brižljivošću zauzdava volju i uskraćuje joj njezine bezbrojne želje, i čini da se preda samo onom jedino potrebnom. “Marija je odabrala najbolji dio, koji joj se neće oduzeti” (Lk 10,42). A to ‘jedino‘ jest: htjeti se svidjeti Bogu. Marta nam je primjer nečednosti htjenja, jer je ona prenagla, zahtjeva cijelu poslugu, od same revnosti trči ovamo – onamo, da za Gospodina učini sve lijepo i besprijekorno. Ona ne može prirediti dosta jela, tako bi obilno htjela počastiti Gospodina. Isto tako skače i volja, ako je čednost ne drži u stezi, da se raspali za ljubav Božju i traži uvijek nova sredstva da služi Bogu. Ipak ne treba za to tako mnogo: tijesno se držati uz Gospodina i kao Marija sjediti do Njegovih nogu, moliti Ga za Njegovu ljubav; to više vrijedi, nego dugo razmišljati kako i čime bismo mogli zadobiti Njegovu ljubav. Ova čednost zadržat će volju u okviru onih vježbi i onih sredstava u promicanju ljubavi Božje, kako to odgovara našem staležu.

Ova unutarnja čednost radi uglavnom na tome da podvrgne razum, i to osobiti zato što nam je prirođena znatiželja neprijateljica svega temeljitog znanja.

Ova unutarnja čednost radi uglavnom na tome da podvrgne razum, i to osobiti zato što nam je prirođena znatiželja neprijateljica svega temeljitog znanja. Tko je znatiželjan, ne uzima vremena da nešto temeljito nauči. Čednost nadalje pobija i protivnu pogrešku, naime tupost i lijenost mišljenja, koja se protivi i samom potrebnom znanju. Ova stega razuma ima veliku važnost za našu savršenost, jer volja će se ipak odvratiti od stvari, koliko god uz nju prianja, ako joj razum pokaže privlačnost jedne druge stvari.

Pitao je jedanput jedan redovnik velikoga sv. Tomu kako bi mogao doći do učenosti. “Ako budeš čitao samo jednu knjigu”, odgovori svetac. Nedavno sam čitao u pravilima koja je sastavio sv. Augustin za svoje redovnice, da sestre trebaju čitati samo one knjige, koje dobiju od poglavarice. Isti propis je dao i svojim redovnicima, jer je predobro znao kako je znatiželja štetna i kako je uvijek spremna da čuje nešto drugo, nego što je potrebno u službi Božjoj, a to zaista nije malenkost. Dakle, ne tražite znatiželjno da saznate sve moguće, već u svoj čednosti vršite svoja pravila, tada ćete služiti Bogu na najsavršeniji način. Duhovne pouke i propovijedi koje slušate, nemaju uvijek svrhu da vas samo poučavaju, nego hoće prije svega da oporave i osvježe duh, te da ga ožive. Da bi čovjek mogao ljubiti Boga, ne mora uvijek biti učen. Sveti je Bonaventura rekao jednom redovniku: “Jedna skromna ženica može isto tako Boga ljubiti, kao i veliki učenjak. Da se postigne savršenost, potrebno je mnogo vježbe, a malo znanja.”

Duhovne pouke i propovijedi koje slušate, nemaju uvijek svrhu da vas samo poučavaju, nego hoće prije svega da oporave i osvježe duh, te da ga ožive. Da bi čovjek mogao ljubiti Boga, ne mora uvijek biti učen.

Još jednu riječ o vanjskoj pristojnosti, o kojoj smo već govorili. Ne biste mogle vjerovati koliko ona pridonosi dobro uređenom unutarnjem držanju i unutarnjem miru. To se pokazuje prije svega kod molitve. Svi sveti Oci, koji su polagali tako veliku važnost na molitvu, svi su mišljenja da pobožno držanje mnogo čini. Npr, klečanje, sklapanje ruku ili prekrižene ruke na grudima. Ovo nam držanje pomaže na neslućeni način da budemo sabrani u Prisutnosti Božjoj i da ostanemo usredotočeni u Njemu.

Ali mi moramo izbjegavati svako neprirodno držanje, jer sve namješteno mora nam biti mrsko do dna duše.

Vi biste htjele znati da li griješimo protiv čednosti ako spustimo ili nakrivimo glavu, ili ako prevrćemo očima? Na to kažem: Ako se to dogodi nesvjesno i bez namjere da istaknemo posebnu pobožnost, nije pogreška. Ali mi moramo izbjegavati svako neprirodno držanje, jer sve namješteno mora nam biti mrsko do dna duše. Ne smije biti: Santificetur – sveti se – bez: nomen tuum -ime Tvoje. To jest, moramo brižno izbjegavati da se igramo ”pobožnoga“, kao što sam ja nekad učinio. Ovu veselu pričicu mogu ovdje mirno ispripovijedati, upravo lijepo pristaje ovamo. Kao đačić ovdje u Annecyu imao sam žarku želju da budem svet i savršen. Ja sam mislio da moram kod molitve nakriviti glavu, ako hoću da postignem svoj cilj. Tako je, naime, činio jedan drugi đak, koji je bio na glasu svetosti. I ja sam tako činio neko vrijeme, ali nisam od toga postao svetiji.

A sada natrag na naš predmet: Mnogi nazivlju ovu drugu vrstu čednosti trajnom budnošću duha, svjesnim nastojanjem da držimo duh u granicama čednosti, tako da jednostavno želimo znati samo potrebno, a potiskujemo svaku znatiželju redom jednu za drugom.

Pristojnost u govoru i razgovoru

Treća vrsta čednosti tiče se govora i razgovora. Riječi koje su izvan odmora neprikladne, nisu to u vrijeme kad se duh hoće s pravom odmoriti i rasteretiti. Bilo bi vrlo nečedno kad bismo htjeli govoriti samo o uzvišenim stvarima, a i drugima ne bismo dopustili da drugo što govore, jer se čednost ravna, kako je već rečeno, prema vremenu, mjestu i osobama. O tome sam nedugo čitao nešto o sv. Pahomiju. Prije nego je započeo svoj redovnički život u pustinji, morao je izdržati velike napasti. Često mu se prikazivao đavao na razne načine. Pahomijev životopisac izvješćuje: “Kad je Pahomije jednog dana pošao u šumu da siječe drva, navali na njega čopor paklenih duhova da ga prestraši. Oni su se postavili pred njega kao oboružani stražari i dovikivali su jedan drugome: ‘Mjesta za sveca!‘ Pahomije je prepoznao đavle i prozreo njihovo djelo. Nasmiješi se i reče: ‘Rugajte se samo, ja ću ipak biti svetac.‘ Kad je đavao vidio da ne može Pahomija iznenaditi nenadanom navalom, a niti ga učiniti malodušnim, poduzme da ga uhvati jednom šalom, jer ga je Pahomije prvi put ismijao. On priveže mnoštvo debelih užeta na list jednog drveta. Đavli su se na to vješali i vukli iz petnih žila, vikali su i znojili se, kao da bi se morali strašno mučiti. Kad je svetac pogledao gore i vidio tu smicalicu, predstavio je sebi Spasitelja, kako visi na drvetu križa i prekrižio se. kad je đavao opazio da je Pahomije upravio svoju pažnju na plod drveta, a ne na njegov list, odšulja se odande smeten i postiđen.”

Plač ima svoje vrijeme i smijeh ima svoje vrijeme, šutnja ima svoje vrijeme i govor ima svoje vrijeme.

Plač ima svoje vrijeme i smijeh ima svoje vrijeme, šutnja ima svoje vrijeme i govor ima svoje vrijeme. To nas uči ovaj svetac svojim vladanjem u napastima. Ova čednost određuje naš način govora, da bude ugodan, ne preglasan, ne pretih, ne prespor, ne prebrz. Čednost se uvijek drži sredine, daje da i drugi dođu do riječi, ne prekida ih, jer bi to izgledalo kao brbljavost, ne upada u govor i ne prekida razgovor neotesanošću ili naduvenošću.

Pristojnost u odijevanju

Četvrta vrsta čednosti odnosi se na odijelo i na način kako se oblačimo. O tome neka bude samo rečeno da se treba čuvati prljavosti i neurednosti, isto tako i druge krajnosti – od pretjerane brige, koja ide za tim da se posvećuje previše pažnje vanjštini. Sv. Bernard polaže previše pažnje na vanjsku čistoću i vidi u njoj jedan dokaz duševne čistoće – toliko sada o čednosti. Mislim da sam sve jasno i dovoljno rastumačio.