Dikasterij za nauk vjere

Priopćenje za javnost o primjeni deklaracije Fiducia supplicans

4. siječnja 2024.

Ovo priopćenje za javnost napisano je kako bi se razjasnila primjena deklaracije Fiducia supplicans, a istovremeno se preporuča cjelovito i pažljivo čitanje navedene Deklaracije kako bi se bolje razumjelo njezino značenje i svrha.

1. Učenje

Razumljive izjave nekih biskupskih konferencija o deklaraciji Fiducia supplicans naglašavaju vrijednost potrebe za duljim razdobljem pastoralnog promišljanja. Ono što izražavaju neke biskupske konferencije ne može se tumačiti kao doktrinarna opreka jer je učenje Deklaracije o braku i spolnosti konačno i jasno. Postoji nekoliko neospornih rečenica u Deklaraciji koje ne ostavljaju nedoumice:

„Ova Deklaracija ostaje čvrsto utemeljena na tradicionalnom učenju Crkve o braku, ne dopuštajući nikakvu vrstu liturgijskog obreda ili blagoslova sličnih liturgijskom obredu koji bi mogli stvoriti zabunu“. Kad je riječ o parovima koji žive u neredovitim situacijama postupa se tako da „se njihov status službeno ne potvrdi ili da se na bilo koji način mijenja neprolazno učenje Crkve o braku“ (Predgovor).

„Stoga su nedopustivi obredi i molitve koji mogu stvarati pomutnju između onoga što je u suprotnosti s brakom i onim što je temeljno za brak kao „isključiva, postojana i neraskidiva zajednica između muškarca i žene, prirodno otvorena za rađanje djece“. To se vjerovanje temelji na neprolaznom katoličkom učenju o braku. Tek u tom kontekstu spolni odnosi nalaze svoje prirodno, primjereno i posve ljudsko značenje. Crkveno učenje po tom pitanju ostaje neprolazno“ (br. 4).

„To je i značenje Responsuma tadašnje Kongregacije za nauk vjere u kojem stoji da Crkva nema ovlasti podjeljivati blagoslov zajednicama osoba istoga spola“ (br. 5).

„Budući da je Crkva oduvijek smatrala moralno dopuštenima samo one spolne odnose koji se odvijaju unutar braka, ona nije ovlaštena dati svoj liturgijski blagoslov koji bi na bilo koji način bio usmjeren na odnos koji se prikazuje kao brak ili izvanbračna spolna praksa jer bi mu time mogla dati oblik moralnog legitimiteta“ (br. 11).

Očito je da ne postoji potreba doktrinarno se distancirati od te Deklaracije ili je smatrati krivovjernom, protivnoj predaji Crkve ili bogohulnom.

2. Praktična primjena

Međutim, neki biskupi su se posebno očitovali o njezinoj praktičnoj primjeni: o mogućim blagoslovima parova u neredovitim situacijama. Deklaracija sadrži prijedlog kratkih i jednostavnih pastoralnih blagoslova (ni liturgijskih ni obrednih) parova u neregularnim situacijama (ali ne i njihovih zajednica), naglašavajući da su to blagoslovi bez liturgijske (obredne, nap. prev.) forme koji niti odobravaju niti opravdavaju situaciju u kojoj se te osobe nalaze.

Dokumenti Dikasterija za nauk vjere, kao što je Fiducia supplicans, u svojim praktičnim vidovima mogu zahtijevati više ili manje vremena za njihovu primjenu, ovisno o mjesnim kontekstima i razlučivanju svakog dijecezanskog biskupa u svojoj biskupiji. Dok na nekim mjestima ne nastaju poteškoće za njihovu neposrednu primjenu i dok na drugim mjestima neće biti potrebno uvoditi ih, svakako će biti potrebno odvojiti vrijeme za njihovo čitanje i tumačenje.

Tako su neki biskupi odredili da se svaki svećenik mora truditi u djelu razlučivanja kako bi mogao nasamo podijeliti te blagoslove. Ništa od toga nije problematično ako to prati i dužno poštivanje prema tekstu koji je potpisao i odobrio sâm vrhovni svećenik, pokušavajući tako udovoljiti promišljanju koje je u njemu sadržano.

Svaki mjesni biskup, snagom svoje službe, uvijek ima vlast razlučivanja in loco, to jest na onom određenom mjestu koje poznaje bolje od drugih upravo zato što je to njegovo vlastito stado. Razboritost i pozornost prema crkvenom kontekstu i mjesnoj kulturi mogli bi dopustiti različite metode primjene, ali ne i potpuno ili definitivno nijekanje ovog puta koji je predložen svećenicima.

3. Delikatne situacije u pojedinim zemljama

Slučajevi nekih biskupskih konferencija moraju se razumjeti u njihovom kontekstu. U nekoliko zemalja postoje jaka kulturalna, pa čak i pravna pitanja koja zahtijevaju vrijeme i pastoralne strategije koje nadilaze one kratkoročne.

Ako postoje zakoni koji osuđuju sam čin deklariranja homoseksualnom osobom zatvorskom kaznom, a u nekim slučajevima i mučenjem, pa čak i smrću, nije potrebno spominjati da bi blagoslov bio nerazborit. Jasno je da biskupi ne žele homoseksualne osobe izlagati nasilju. Ključna ostaje činjenica da ove biskupske konferencije ne podupiru doktrinu koja bi se razlikovala od one iz Deklaracije koju je potpisao Papa, jer je to nepromjenjiva doktrina, već one preporučuju potrebu proučavanja i razlučivanja kako bi se djelovalo s pastoralnom razboritošću u takvim kontekstima.

Istina, nije malo zemalja koje, u različitim stupnjevima, osuđuju, zabranjuju i kriminaliziraju homoseksualnost. U tim slučajevima, osim pitanja blagoslova, postoji velika i široka pastoralna odgovornost koja uključuje odgoj, obranu ljudskog dostojanstva, učenje socijalnog nauka Crkve i razne druge strategije koje ne dopuštaju ishitren odgovor.

4. Konkretna novost dokumenta

Prava novost ove Deklaracije, koja zahtijeva velikodušan napor prihvaćanja i od koje se nitko ne bi trebao proglasiti isključenim, nije davanje mogućnosti blagoslova parovima koji žive u neredovitim situacijama. To je poziv na razlikovanje dva različita oblika blagoslova: „liturgijskog ili obrednog“ te „spontanog ili pastoralnog“. U predgovoru Deklaracije jasno se objašnjava da je „vrijednost ovog dokumenta u tome što nudi specifičan i novi doprinos pastoralnom značenju blagoslova, koji nam omogućuje da proširimo i obogatimo njegovo klasično shvaćanje koje je usko povezano s liturgijskom perspektivom. Ovo teološko promišljanje, utemeljeno na pastoralnom shvaćanju pape Franje, podrazumijeva stvarni razvoj u usporedbi s onim što je rečeno o blagoslovima u Učiteljstvu i u službenim tekstovima Crkve“.

U pozadini je pozitivna ocjena „pastoralne brige“ koja se pojavljuje u mnogim tekstovima Svetog Oca. U tom kontekstu, Sveti Otac nas poziva da vrednujemo jednostavnu vjeru Božjeg naroda koji, čak i usred svojih grijeha, izlazi iz svoje svakodnevice i otvara svoja srca da kako bi zamolio Božju pomoć.

Zbog toga je, umjesto blagoslova parova u neredovitim situacijama, tekst Dikasterija usvojio drugi aspekt, onaj „Deklaracije“ koja obuhvaća puno više od odgovora ili pisma. Središnja tema, koja nas posebno poziva na dublju pastoralnu praksu koja obogaćuje već postojeću, je šire razumijevanje blagoslova i prijedloga da ti pastoralni blagoslovi, koji ne zahtijevaju iste uvjete kao liturgijski/obredni blagoslovi, jače dođu do izražaja. Stoga, ostavimo polemike po strani, jer tekst zahtijeva da se on promišlja u miru, srcem pastira, oslobođen od svake ideologije.

Iako neki biskupi smatraju razboritim trenutno ne dijeliti ove blagoslove, svi trebamo jednako rasti u uvjerenju da neobredni blagoslovi nisu posveta osobe niti para koji ih prima, oni nisu opravdanje svih njihovih postupaka te ne podržavaju takav način života. Kad nas je Papa zamolio da rastemo u širem razumijevanju pastoralnih blagoslova, predložio je da razmišljamo o načinu blagoslova koji ne zahtijeva postavljanje tolikih uvjeta da bi se izvršila ova jednostavna gesta pastoralne blizine, koja je sredstvo promicanje otvorenosti Bogu usred najrazličitijih okolnosti.

5. Kako konkretno primijeniti ove „pastoralne blagoslove“?

Da bi se jasno razlikovali od liturgijskih ili obrednih blagoslova, „pastoralni blagoslovi“ moraju prije svega biti vrlo kratki (usp. br. 38). Riječ je o blagoslovima koji traju nekoliko trenutaka, bez odobrenog obreda i bez liturgijske knjige. Ako dvije osobe zajedno mole za blagoslov, one za sebe jednostavno mole Gospodina za mir, zdravlje i druga dobra. Ujedno se traži da u punoj vjernosti žive Kristovo evanđelje i da Duh Sveti to dvoje ljudi oslobodi od svega što ne odgovara njegovoj božanskoj volji i od svega što zahtijeva pročišćenje.

Ovaj neobredni oblik blagoslova, jednostavnošću i kratkoćom svog oblika, nema namjeru opravdati ništa što nije moralno prihvatljivo. To očito nije brak, ali jednako tako nije ni „odobrenje“ ili potvrda bilo čega. To je isključivo odgovor župnika prema dvjema osobama koje mole Božju pomoć. Dakle, u ovom slučaju župnik ne postavlja uvjete i ne raspituje se o intimnom životu tih ljudi.

Budući da su neki postavili pitanje kako bi ti blagoslovi mogli izgledati, pogledajmo konkretan primjer: zamislimo da se među velikim brojem hodočasnika nalazi i jedan rastavljeni par koji moli svećenika: „Molim vas, blagoslovite nas, ne možemo naći posao, on je jako bolestan, nemamo vlastiti dom i život nam je vrlo težak: neka nam Bog pomogne!”

U tom slučaju svećenik može izmoliti jednostavnu molitvu: „Gospodine, pogledaj ovu svoju djecu, daj im zdravlje, rad, mir i da si međusobno mogu pomagati. Oslobodi ih od svega što je u suprotnosti s tvojim Evanđeljem i dopusti im da žive po tvojoj volji. Amen“. Zatim završava znakom križa na svakoj od dviju osoba.

Govorimo o nečemu što traje oko 10 ili 15 sekundi. Ima li smisla uskratiti tu vrstu blagoslova ovim osobama koje su ga tražile? Nije li prikladnije poduprijeti njihovu vjeru, bila ona mala ili velika, pomoći im u njihovim slabostima božanskim blagoslovom i usmjeriti tu otvorenost prema transcendenciji koja bi ih mogla dovesti do veće vjernosti Evanđelju?

Kako bi se izbjegla svaka sumnja, u Deklaraciji se dodaje da, kad molitvu blagoslova traži par u neredovitoj situaciji, „iako izraženu izvan obreda predviđenih liturgijskim knjigama, zamoli par u neredovitoj situaciji, taj se blagoslov nikada neće slaviti istodobno s građanskim obredima, pa čak ni u povezanosti s njima, niti bilo kakvom odjećom, činima ili riječima koji su prikladni za vjenčanje. Isto vrijedi i kada blagoslov traži istospolni par“ (br. 39). Dakle, ostaje jasno da se blagoslov ne smije odvijati na istaknutom mjestu unutar sakralne građevine, ili ispred oltara, jer bi i to stvorilo zabunu.

Zato je svaki biskup u svojoj biskupiji ovlašten Deklaracijom Fiducia supplicans učiniti ovu vrstu jednostavnog blagoslova dostupnom, imajući na umu potrebu za razboritošću i pažnjom, ali ni na koji način nije ovlašten predložiti ili učiniti dostupnim blagoslove koji bi mogli nalikovati liturgijskom obredu.

6. Kateheza

Na nekim će mjestima možda biti potrebne određene kateheze koje mogu pomoći svima da shvate kako ta vrsta blagoslova nije potvrda života onih koji ga traže. Još manje su odrješenje, budući da su te geste daleko od sakramenta ili obreda. Oni su jednostavni izrazi pastoralne blizine koja ne postavlja iste zahtjeve kao sakrament ili liturgijski obred. Svi ćemo se morati naviknuti prihvatiti činjenicu da, ako svećenik daje ovu vrstu jednostavnih blagoslova, on nije heretik, on ne potvrđuje ništa niti negira učenje Katoličke crkve.

Možemo pomoći Božjem narodu otkriti da je ta vrsta blagoslova tek jednostavni pastoralni kanal koji pomaže ljudima izraziti svoju vjeru, čak i ako su veliki grešnici. Zato, dajući blagoslov dvjema osobama koje se spontano sastanu kako bi ga zatražile, mi ih ne posvećujemo niti im čestitamo niti odobravamo neku vrstu sjedinjenja. U stvarnosti se isto događa kad su pojedinci blagoslovljeni, jer pojedinac koji traži blagoslov – a ne odrješenje – može biti veliki grešnik, ali to ne znači da mu uskraćujemo tu očinsku gestu usred njegovih borbi za preživljavanje.

Ako se to razjasni zahvaljujući dobroj katehezi, možemo se osloboditi straha da bi ta vrsta blagoslova mogla izraziti nešto krivo. Možemo biti slobodniji i možda bliži i plodonosniji službenici, sa službom koja je puna gesta očinstva i gostoljubivosti, bez straha da ćemo biti krivo shvaćeni.

Molimo novorođenog Gospodina da na sve nas velikodušno i milosno izlije svoj blagoslov da nam 2024. godina bude sretna i sveta.

Víctor Manuel kard. Fernández
prefekt

mons. Armando Matteo
tajnik Doktrinarne sekcije