Prije nekoliko godina, čuo sam izjavu jedne osobe koja je samu sebe nazvala velikim vjernikom. Moram priznati da sam ostao u nevjerici.

Vjerujemo li zaista?

Sv. Antun Pustinjak nekoliko godina prije svoje smrti izjavio je: Još se nisam obratio. Na prvi tren, ova nas izjava vjerojatno ne bi iznenadila. No, ako znamo da je ovaj veliki svetac doživio 105 godina te da je u trenutku te poznate izjave živio asketski već više od 80 godina, naš stav ne bi trebao ostati isti.

Mislim da je potrebno razlikovati dva termina, odnosno obraćenje od obraćanja. Naša odluka o tome da smo povjerovali Kristovoj radosnoj vijesti nikada ne bi trebala ostati samo na tome da smo se „odlučili“ za Krista. Vjera nije i nikada neće biti gotov čin, što znači da smo svakodnevno pozvani otvarati se novosti života koju nam Bog želi darovati.

Čini mi se da ovo što sam do sada zapisao ima negativan prizvuk, kao da može zvučati – to što radiš nije dovoljno dobro. Ali, ako se stječe takav zaključak, napominjem da je krivi i da je smisao ovog članka nešto posve drugo.

Sv. Antun Pustinjak nekoliko godina prije svoje smrti izjavio je: Još se nisam obratio. Na prvi tren, ova nas izjava vjerojatno ne bi iznenadila. No, ako znamo da je ovaj veliki svetac doživio 105 godina te da je u trenutku te poznate izjave živio asketski već više od 80 godina, naš stav ne bi trebao ostati isti.

Na tragu sv. Antuna Pustinjaka te na tragu mnogih svetaca koji su dobro poznavali svoja ograničenja, krhkosti te stvarnosti koje su ih navodile na grijeh, ali i svoje dobre strane, ne bismo trebali ostati statični. Ljubav nikada ne može „mirovati“ jer to nije njena narav. Ljubav je dinamična, ljubav uvijek traži dobro drugoga, ljubav uvijek traži izlaženje iz vlastite ugode.

Vjera nije i nikada neće biti gotov čin, što znači da smo svakodnevno pozvani otvarati se novosti života koju nam Bog želi darovati.

Što je vjera?

Vjerovati, a onda i ljubiti ne znači pobjeći u neki imaginarni svijet u kojem samo govorim o Božjoj ljubavi, a da pri tome u nju ne vjerujem jer je shvaćam na potpuno pogrešan način. Vjerovati ne znači živjeti ispod “staklenog zvona”. Nikako! Vjera je vrlo ozbiljna i konkretna stvar. Vjera označava pouzdanje i naslonjenost na Onoga koji ima plan za život svakoga od nas, a onda – ako to ispravno razumijem, kao posljedica, rađa se i poniznost.

Ljubav je dinamična, ljubav uvijek traži dobro drugoga, ljubav uvijek traži izlaženje iz vlastite ugode.

Nazire li se sada drugačiji zaključak ovog članka? Možda. Potpuno je pogrešno smatrati se vjernikom te oholo biti uvjeren u to dok zapravo stojimo na mjestu i ne vidimo potrebu za promjenom. Sv. Mala Terezija često je ponavljala da kada bi kod sebe prepoznala grijeh kojem je sklona ili slabost za koju zna da je nikada neće pobijediti – svejedno bi se nastavila boriti iako bi znala da će izgubiti. Ali – kako rasti ako se ne poznajemo? Ako ne možemo, svaki od nas, zajedno sa sv. Pavlom reći – Isus Krist dođe spasiti grešnike, od kojih sam prvi ja?