Posljednjega dana u godini, diljem svijeta u župnim i biskupijskim zajednicama običaj je završiti godinu misom zahvalnicom za primljena dobročinstva ili pak pjevanom (svečanom) Večernjom iz Časoslova. Ono što se na posebno svečan način pjeva u ovoj misi jest himan Te Deum. Himan je to koji unutar euharistijskog slavlja mjesto nalazi između završetka obreda pričesti i završnih obreda te njegovim pjevanje zajednica Bogu zahvaljuje za primljene milosti i dobročinstva tijekom protekle godine, piše vlč. mr. sc. Tomislav Hačko, a prenosi Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije.

Himan Te Deum

Na svetkovine i blagdane časoslovna molitva Služba čitanja, neposredno prije završne molitve, predviđa i molitvu himna Tebe Boga hvalimo.  Pišući o porijeklu ovoga himna, Mario Righetti nam u svom djelu (Storia liturgica I, 242-243) napominje da se ovaj himan u drevnim rukopisima nalazi i pod imenom Hynmus sanctae Trinitatis budući da u sebi krije izrazito trojstveni karakter, ali je i kao takav podijeljen u tri cjeline: u prvom djelu Crkva iskazuje hvalu Ocu, Sinu i Duhu Svetom; u drugom djelu slavi se utjelovljenje Riječi i njezino otkupiteljsko djelo, a u trećem se zaziva Božje milosrđe.

O porijeklu ovoga himna do sada se mnogo raspravljalo i pisalo. Iako se autorstvo u počecima pripisivalo sv. Ambroziju i sv. Augustinu ili tekstu koji je izvorno bio grčkog porijekla, poneki istraživači porijeklo teksta smještaju oko 250. godine (sv. Ciprijan, Passio sv. Perpetue), dok pak drugi istraživači (temeljem sačuvanih rukopisa starih kodeksa) tekst smještaju u još kasnije razdoblje i pripisuju ga biskupu Remesiane ili Ramatiane, u Daciji (oko 414.). U korist potonje teorije, sačuvano je svjedočanstvo u tekstu Carmina sv. Paolino iz Nole, koji hvali pjesnički talent svoga prijatelja biskupa, ali u kojem nalazimo i nekoliko izraza koji se mogu dovesti u direktnu vezu s tekstom himna. Uz već prethodno spomenute dvije teorije o porijeklu himna postoji treća koja u ovom himnu pronalazi ostatke drevne latinske euharistijske molitve, ili točnije, uskrsnog predslovlja u čast uskrslog Krista; no, odsutnost bilo kakvog znaka zahvale, bitnog elementa euharistijske molitve, prije ovaj himan smješta u jednostavan molitveni oblik davanje hvale kao što se to i nalazi u Slavi.

Tijekom 6. stoljeća ovaj himan korišten je, zajedno sa Gloriom u nedjeljnoj noćnoj službi o čemu nalazimo svjedočanstvo i kod sv. Cezarija (+527.), sv. Aurelija iz Arlesa (+545.) te sv. Benedikta (+526.) Što se tiče rimske liturgijske tradicije, ovaj himan pjevao se u Rimu u sv. Petru samo na nekoliko papinskih obljetnica, a u sv. Ivanu Lateranskom pjevao se uvijek, kako je već i bilo navedeno prethodno.

U keltskoj se liturgiji Te Deum koristio kao euharistijska pjesma: bangorski antifonar ga naziva Hymnus quando comunicant sacerdotes (Himan kada se pričešćuje svećenik). Čak je i u Galiji ovaj oblik prevladao i prihvaćen je kao izraz zajedničke zahvalnosti. Prvi primjer za to nalazimo u Auxerreu, 740. godine, prigodom prijenosa tijela svetog Germana. S tim zahvalničkim karakterom prešao je i u rimsku liturgiju te ga ne nalazimo samo kao takvog u Rimskom pontifikalu (npr. kod ređenja biskupa), već i liturgiji časova (Služba čitanja) i u Rimskom obredniku (Blagoslovi, Zahvalnica za primljena dobročinstva).

Himan Te Deum na završetku misnog slavlja

Kako smo i vidjeli prethodno, himan Te Deum, iako je tijekom povijesti poprimao različite oblike i izričaje, sadržaj himna – hvala Bogu – uvijek je ostao isti.

Jedan od oblika ovoga himna ušao je i u sveta misna slavlja te svoje mjesto uvijek nalazi na njihovu kraju, osobito u onim misnim slavljima kojima određena biskupijska ili župna zajednica, ali i akademska, želi Bogu dati hvalu i slavu za određena primljena dobročinstva.
Tako, tekst himna koji se pjeva u gore navedenim trenucima, tekst je i koji se pjeva na misama zahvalnicama 31. prosinca, a njegov autor je svećenik Ignatz Franz (1719.-1790).

Tekst ovoga Te Deuma prvi put je objavljen na području današnje Njemačke 1768. godine, a prvi puta je objavljen s melodijom čije podrijetlo nije poznato 1776. u Beču. Kasnije će note zapisati H. Bone i to 1852. godine. Melodija, koja je izrazito pjevnog oblika, svakako je pridonijela brzom širenju ovoga himna te se danas i ovaj himan ubraja među najpoznatije njemačke, ali i himne koji se pjevaju na hrvatskom govornom području.

Iako se najčešće pjevaju samo prve dvije kitice, ovaj himan izvorno ih je imao 12, a kasnije 11: tako je prvih pet kitica usmjereno na davanje hvale Bogu Ocu, sadržaj šeste, sedme i osme kitice usmjeren je na Sina Božjega, a posljednje kitice upućuju različite molbe Gospodinu Bogu.

Kako himan zvuči na njemačkom jeziku, na kojem je izvorno i napisan, može se poslušati ovdje. Također, u ovom kontekstu zanimljivo je spomenuti i činjenicu da je ovaj himan bio izveden i prigodom završetka službe njemačke kancelarke, 2. prosinca 2021. godine. Video se može pogledati ovdje.

Cjelovitiji i prilagođeni prijevod na hrvatski jezik ovdje spomenutog himna može se već naći u molitvenicima s početka 20. stoljeća, a u nastavku donosimo tekst koji nam je ostao zapisan u pjesmarici „Slavimo Boga“(1982., br. 488):

Tebe Boga hvalimo, vjerno ispovijedamo,
vječnoga Oca slavimo, složnim glasom pjevamo.
Na nebesih anđeli štuju te s arkanđeli.

Kerubini složno svi, duboko se klanjaju
Serafini smjerno ti, jednim glasom pjevaju:
Svet, svet, svet, je Gospod Bog, kralj preslavni puka svog!

Svijet i nebo prepuno veličanstva tvojega;
apostoli potpuno hvale Boga svojega;
proroci gospodstvu tvom klanjaju se vječitom.

Mučenici hvale te s Crkvom Boga pravoga,
neprestano slave te, Oca svoga dobroga,
Sina, Duha Svetoga, Trojstvo, Boga jednoga.

Isus slavni kralj i Bog, rođeni od Djevice
Sin od vijeka Oca svog, oprav naše krivice,
silu pakla obori i nebo nam otvori.

Ignatz Franz

Ignatz Franz rođen je 12. listopada 1719. u Protzan Krs. Frankensteinu. Njegov otac Kaspar Franz bio je stolar i član pastoralnog vijaća u Protzanu. Ignatz je kršten u Protzanu u župnoj crkvi 13. listopada 1719. godine, a kumovi na krštenju bili su Rupprecht, udovica velikog farmera Melchiora Großpietscha, i pekar Adalbert Elgner iz Schönwaldea. Osnovnu školu Ignatz je pohađao u Protzanu, a zbog talenta je s 9 godina poslan u isusovačku gimnaziju u Glatz. Nakon završetka gimnazije i studija filozofije i teologije u Breslauu, gdje je naučio i talijanski i francuski jezik, zaređen je za svećenika 22. rujna 1742. u Olomoucu s nepune 23 godine. Godine 1753. bio je nadsvećenik u Schlaweu u okrugu Freystadt. Već 1750. objavio je svoje prvo djelo koje se bavilo slavljem Tijelova te je skladao neke misne i sprovodne pjesme. Saganski opat Johann Ignatz von Felbiger potaknuo ga je da piše i katehetske pjesme. Rezultat je bilo djelo „Die Christlich-katholische Lehre in Liedern, Catechetische Gesänge“ izdano 1766. godine.

Njegovo drugo veliko pjesničko djelo je „Allgemeine und vollständige Catholische Gesangbuch“ izdano 1778. koje sadrži 363 pjesme i njihove obrade, uključujući i poznati himan „Te Deum“.

1766. godine postao je rektor zavoda u Breslauu, a zbog svojih pedagoških sposobnosti i ravnatelj srednjih škola, učiteljskog seminara i inspektor osnovnih škola u Breslauu 1788. godine. U vrijeme kada se odgoj još temeljio prvenstveno na disciplini i redu, zastupao je princip razumijevanja u ljubavi. Baš kao i nešto mlađi J. H. Pestalozzi bio je uvjeren da se obrazovanje temelji na uzorima i ljubavi. Ignatz Franz umro je u Breslauu 1791. godine, a 2004. godine u čast ovom velikanu crkvene glazbe postavljena je i spomen-ploča na župnoj crkvi u Protzanu.

Prigodni tekstovi za Svetu misu zahvalnicu

Imajući ispred sebe liturgiju časova te Rimski obrednik, misa zahvalnica 31. prosinca može se obogatiti i prigodnom molitvom vjernika, završnom molitvom i misnim blagoslovom.
Također, toga dana, u prikladni čas, može se izmoliti sa biskupijskom/župnom zajednicom I. večernja svetkovine Svete Bogorodice Marije. Navedeni tekstovi mogu se preuzeti na sljedećim poveznicama:

– misno slavlje 31. prosinca (usp. Blagoslovi, str. 498-500)
– I. Večernja, svetkovina Svete Bogorodice Marije (Božanski časoslov)