Ponukani brzim promjenama koje duboko preoblikuju europsko društvo razmišljamo o modernom čovjeku i njegovim vrijednostima danas. Što se tiče religiozne dimenzije njegova života ona, kako vrijeme prolazi, izgleda sve poraznije. Naime, danas na jednog čovjeka koji pristupi Crkvi, desetero ih  napusti Crkvu u zapadnoj Europi. I nije to samo radi nedavno otkrivenog seksualnog zlostavljanja u Crkvi, koje svi osuđujemo. Napuštanje Crkve ima i druge uzroke koji se nerijetko samo maskiraju navedenim nasiljem, piše profesor pastoralne teologije na KBF-u u Splitu, fra Ivica Jurić, a prenosi portal Bogoslovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja.

Ukratko, cijela zapadna kultura, koja se nekad nazivala kršćanskom, sada sumnja u autoritet, objektivnu moralnost, pa čak i u objektivnu istinu Peter Kreeft). Relativizam, na čije posljedice je papa Benedikt XVI. neumorno upozoravao, pokazuje sve više svoje lice.

U tom smislu može se reći da prvo što obilježava tog modernog, umornog zapadnog čovjeka jest odustajanje od do jučer univerzalnih vrijednosti, a sve u želji da se nikomu ne zamjeri, nikoga ne povrijedi. Odustajanjem od trajnih kršćanskih vrijednosti upao je u zamku neprestanog proširivanja prostora slobode i uvažavanja različitosti. To proširivanje, koje najčešće nazivamo tolerancijom i inkluzivnošću, dovelo je do toga da prosječan čovjek sve teže uočava granicu između istine i laži, dobra i zla, vjere i nevjere. Posljedica tih gotovo grozničavih pomicanja granice je nesnalaženje mnogih, uključivo i Crkve.

Karakteristike ‘naprednog’ čovjeka

Moderan čovjek se neprestano ‘razvija’. On je sve više nalik musilovskom čovjeku; čovjeku bez svojstava i trajnih vrijednosti. Kao takav on je sposoban napadati neke kulture jer zapostavljaju dostojanstvo i jednakost žena u društvu, ali i istovremeno izrugivati svoju susjedu Anu – jer čuva nevinost. On osuđuje rat jer predstavlja suludo uništavanje života ali i istovremeno hvali filozofiju kojoj je život samo besmisleno gubljenje vremena. On se zgražava zbog zlostavljanja životinja i biljaka ali i zdušno brani ubijanje djece u majčinoj utrobi. Velikodušno se zalaže za očuvanje okoliša zdravim ali i za nutarnje razaranje ljudi različitim ovisnostima o drogi, kocki, alkoholu…; on i tradicionalni brak smatra pukom ceremonijom nevažnih papira, koji u slučaju istospolnih zajednica odjednom postanu jako važni.

Kao i to da ljubav nema nikakve veze sa savršenošću; majka savršeno voli i nesavršeno dijete, nas same.

Toliko kao civilizacija ‘napredujemo’ da sve više trebamo i osnovne stvari pojašnjavati – na primjer – da ne smijemo ubijati djecu. Da, ne smijemo ubijati nerođenu djecu jer o njima se radi i nema potrebe da eufemizmima zamagljujemo bit (embrij, fetus, plod) negirajući da se radi o osobi. I najnepismeniji znaju kad počinje život djeteta. Pa i djeci samoj je jasno da ne može njihov život početi – devet mjeseci nakon početka. Kao i to da ljubav nema nikakve veze sa savršenošću; majka savršeno voli i nesavršeno dijete, nas same.

Ljubav koja uvjetuje pa prihvaća i voli samo lijepe ili zdrave, samo uspješne i nadarene, samo sinove ili samo kćeri… i nije ljubav. I ne radi se ovdje o neobvezujućem filozofiranju već o elementarnoj ljudskosti koja nas izdiže iznad životinjskog svijeta i nije nužno vezana za vjeru.

Moderni čovjek je skeptik koji je izgleda jedino dosljedan u potkopavanju vlastitih temelja. Izgubljeni mornar slomljenog kormila koji u svakom vjetru podjednako vidi i spas i propast. Nijednom se stoga u potpunosti ne predaje te je rezultat njegove životne filozofije sasvim izvjestan. I sve vidljiviji. Budući da nikom ne vjeruje pa ni sebi de facto je gotovo beskoristan čovjek jer koliko god druge opravdano kritizirao i probleme dobro uočavao njemu neprestano izmiče temelj na kojem bi gradio, vrijednosti za koje bi se žrtvovao. I budući da nije našao nekog ili nešto za što bi se žrtvovao, i život dao ako treba, on se ‘ubija’ različitim opijatima, brani se redovito jeftinim cinizmom i život mu sve manje ima smisla. Zabava mu je najveća vrijednost kojoj sve podređuje.

Zabava mu je najveća vrijednost kojoj sve podređuje.

Što učiniti da se to nama, u većoj mjeri, ne događa? Držati se trajnih vrijednosti evanđelja koje su putokaz za naš život. Znati tko sam, zašto živim, što Bog želi od mene – znati kako danas biti kršćanin. Važno je i sjetiti se jednog mudrog Lewisova zapažanja o napretku za kojim svi čeznemo: “Svi mi želimo napredak, ali ako ste na pogrešnom putu, napredak znači skrenuti i vratiti se na pravi put; u tom slučaju, čovjek koji se prije okrene je najnapredniji” (CS Lewis).

Kršćanstvo kao pohađanje fakulteta

Mnogim vjernicima kršćanstvo je skup točno određenih ideja, vrijednosti i pravila. Ukratko, ono je jedan put koji započinje svečanim ulaskom na jedna vrata, praćen svečanom ceremonijom – krštenjem, traje određeno vrijeme u kojem se treba ponašati po jasnim pravilima i onda na kraju puta slijedi prolaz kroz jedna druga vrata – nazovimo ih vrata prosudbe – gdje se daje ocjena i mjere zasluge koje osoba stječu za vrijeme životnog hoda. O zaslugama, naravno, ovisi kamo će osoba dalje ići. Taj put mnogima je sličan pohađanju fakulteta, ističe John Lennox, jedan od najvećih apologeta kršćanstva danas. Na fakultetu, nakon prijemnog, slušaju se i polažu predmeti kroz određeno vrijeme i na koncu profesori prosuđuju zaslužuje li netko dobiti diplomu ili ne. Na sličan način milioni kršćana danas zamišljaju i svoju vjeru.

I u čemu je problem? U prvom redu problem je tome što u takvom poimanju Bog dolazi tek na kraj puta. On, dakle, nije onaj koji nas prati kroz život, niti onaj koji je nešto učinio za nas nego tek netko tko nas poput suca na koncu puta čeka i prosuđuje naš život nagrađujući ili kažnjavajući nas. I što je tu krivo? Zar nas Bog neće na koncu suditi? Hoće ali ovakvo zamišljanje posreduje krivu sliku o Bogu; sliku koja umjesto vjere i povjerenja u Boga, onakvog kakva nam je Isus navijestio u evanđelju, generira strah od Boga.

Ukratko, u toj slici Bog nije Spasitelj koji nas preko žrtve svoga sina spašava, nego je, ako to tako možemo reći, kontrolor, sudac.

A Bog nije samo sudac premda jest i sudac. On je Otac i ne dolazi u naš život samo na kraju – On nam je dao život. On nas prati kroz život. On nije, dakle, neki daleki, deistički bog koga naš život ne zanima – On je dao svoj život za nas. Dok drugi bogovi traže da se umire za njih, On je umro za nas. To je golema razlika.

A Bog nije samo sudac premda jest i sudac. On je Otac i ne dolazi u naš život samo na kraju – On nam je dao život.

I dok se pripadnici drugih religija upinju uzdignuti se k Bogu svojom mišlju naš Bog se sam spustio među nas i primjerom pokazao kako treba živjeti. Ukratko, Bogu smo blizu samo kad smo ljudima u potrebi blizu. Ljubav prema njemu mjeri se ljubavlju prema njima, osobito onima koji su najmanji, najpotrebniji, ljudi na periferijama društva.

Bog nas voli jer je on dobar

Osim toga jako je važno naglasiti kako nas Bog prihvaća na početku našeg puta jer nas On stvara. A stvara nas iz ljubavi i s točnim poslanjem. Nismo, dakle, tu slučajno ni nečijom igrom ili greškom, već smo dio njegova plana. Također nisu naše zasluge one zbog kojih nas tek na kraju našeg života prihvaća i voli nego nas voli jer je On sama ljubav. Ne voli nas, dakle, jer smo mi to zaslužili, jer smo mi dobri nego jer je On dobar. Budući da se, dakle, ne spašavamo po našim zaslugama već prvenstveno po njegovoj milosti, žrtvom njegova Sina, ne moramo se cijeli život bojati i truditi se da bi zaradili Božju ljubav. On nas već voli. Znači li to, posljedično, da se onda uopće ne trebamo ni truditi jer nas Bog ionako voli pa možemo radit što god hoćemo? To nipošto. Bog nas bezuvjetno voli kao naša majka, primjerice. Kao što našoj majci nije svejedno kako mi živimo, premda nas voli kako god mi živjeli, tako je i s Bogom. Ukratko, jedno je činiti dobro iz uvjerenja i želje da obradujemo npr. majku ili Boga a sasvim je drugo to isto učiniti ali iz straha od majke ili Boga; straha od kazne.

Ne voli nas, dakle, jer smo mi to zaslužili, jer smo mi dobri nego jer je On dobar. Budući da se, dakle, ne spašavamo po našim zaslugama već prvenstveno po njegovoj milosti, žrtvom njegova Sina, ne moramo se cijeli život bojati i truditi se da bi zaradili Božju ljubav.

Svakako vrijedi istaknuti kako je na tom putu s Bogom odnos s Kristom najvažniji a ne samo puko poštivanje pravila i marljivo vršenje običaja. Bog je prijatelj, otac, majka, Spasitelj. Susret s njim je važan a ne samo formalna pripadnost.

A kako ćemo ga susresti? Tako da se otvorimo Duhu Svetomu i slijedimo njegov glas. Njegov glas progovara i kroz savjest, savjet ili kritiku prijatelja. Svakako njega se ne vidi kao druge stvari koje okom zamjećujemo. Njega se osjeća „iznutra“. Srce gori od njegove blizine. Njega osjeća onaj komu se on objavi. A objavljuje se onomu koji je otvoren vršenju njegove volje. Življenjem evanđelja, dakle, najbolje se osjeća Božja prisutnost i blizina. Kad čovjek tako živi onda mu kršćanstvo nije legenda, ni zbir lijepih ali neprovedivih savjeta za život, već životna snaga koja mijenja život i daje mu smisao i ljepotu.