Kroz priču Ozdravljenje uzetoga (Mk 2, 1-12) želja mi je približiti temu obraćenja. 

(Mt 9, 1–8; Lk 5, 17–26)

I pošto nakon nekoliko dana opet uđe u Kafarnaum, pročulo se da je u kući. I skupiše se mnogi te više nije bilo mjesta ni pred vratima. On im navješćivaše Riječ. I dođu noseći k njemu uzetoga. Nosila ga četvorica. Budući da ga zbog mnoštva nisu mogli unijeti k njemu, otkriju krov nad mjestom gdje bijaše Isus. Načinivši otvor, spuste postelju na kojoj je uzeti ležao. Vidjevši njihovu vjeru, kaže Isus uzetome: »Sinko! Otpuštaju ti se grijesi.« Sjedjeli su ondje neki pismoznanci koji počeše mudrovati u sebi: »Što to ovaj govori? Huli! Ta tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini?« Isus duhom odmah proniknu da tako mudruju u sebi, pa će im: »Što to mudrujete u sebi? Ta što je lakše? Reći uzetomu: ‘Otpuštaju ti se grijesi’ ili reći: ‘Ustani, uzmi svoju postelju i hodi’? Ali da znate: vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!« I reče uzetomu: »Tebi zapovijedam, ustani, uzmi postelju i pođi kući!« I on usta, uze odmah postelju i iziđe na očigled svima. Svi su zaneseni slavili Boga govoreći: »Takvo što nikad još ne vidjesmo!«

Kada slušamo evanđelje pažnja nam je odmah privučena vidljivim i šokantnim stvarima – ozdravljenje paraliziranog čovjeka. I imam opravo tako misliti jer je to najradikalnija stvar evanđelja, međutim možda nije najesencijalnija stvar ovog evanđelja. Želim s vama gledati ovu riječ kao mač koji će prodrijeti u naše srce i rasvijetliti ga.

Prva stvar je Kafarnaum – čudo je ne u Jeruzalemu, u hramu, nego u Kafarnaumu, gradu trgovine gdje je i Isus živio.

Drugo što se primjećuje je da je oko Isusa tolika gomila da više nema mjesta oko njega. Mnogo je osoba u toj kući. Moć riječi koji naviješta Isus je tako jaka i snažna da privlači. Lijepo je to iskustvo, kada nam netko u životu naviješta riječ, ali ne bilo kakvu riječ, nego Riječ, za koju vjeruje da već samo po sebi, to evanđelje, ima jednu efikasnost. Kada se to u nama dogodi, zadivljenost efikasnošću te riječi, događa se također jedna velika otvorenost Gospodinu. Ovdje motiv nije intelektualan, u smislu da stvari koje nisam prije razumio, sada razumijem, nego nešto puno ljepše i puno dublje – osjećamo ne da smo nešto razumjeli, nego da netko nas razumije. To je potpuno druga stvar. Riječ započinje posuđivati ti riječi kako bi o sebi rekao ono što inače ne može reći sam o sebi. Riječ ti otkriva tebe.

Što više čitaš evanđelje, to više razumiješ svoj život, sebe samoga. Napokon ima netko tko mi može reći tko sam i to mi govori bez osude

Što više čitaš evanđelje, to više razumiješ svoj život, sebe samoga. Napokon ima netko tko mi može reći tko sam i to mi govori bez osude. Sjećate se susreta Isusa sa Samaritankom? U toj sceni ne događa se niti jedno čudo. Unatoč tome žena govori, pronašla sam jednoga koji mi je rekao sve ono što sam učinila. Već je poznavala svoj život. Zašto onda govori da je pronašla onoga koji joj je rako sve što je učinila? Jer je napokon pronašla nekoga tko joj je ispričao, interpretirao njezin život na ispravan način, u ispravnom smjeru jer samo Bog može interpretirati tvoj život. Svi mi imamo potrebu za nekime tko će nam posuditi riječi i izvući iz nas ljepotu koja se nalazi unutra. Riječ Božja čini upravo to. Što više susrećemo evanđelje, to više raste naša svjesnost. Ali, to je samo baza našeg bivanja vjernicima. Problem je što se često zaustavimo na toj razini svjesnosti i mislim oda smo postali više vjernici jer smo sada svjesniji nekih stvari. Tako možemo provesti godine hraneći tu svoju svjesnost. Kateheze, nagovori, duhovne obnove i duhovno štivo služi za to. Raste naša svjesnost o nama, o Bogu, o drugima, međutim ako se tu zaustavimo još smo uvijek samo promatrači. Vjernikom me ne čini činjenica da sam ja nešto razumio (to može pomoći, ali nije esencijalno). Razumjeti, a ne činiti ništa je opasno. Jer ako si razumio, a nisi ništa po tom pitanju učinio zaista si krivac.

Ako se zadovoljiš s istinom koja ne dolazi do konkretnosti života, ona ne služi mnogo. Postajemo pismoznanci, poznajemo zakon, imamo religiozne prakse, ali dalje od teorije ne idemo.

Riječ te dakle čita i čini da razumiješ tko si. Ako je sve što sam čuo istina to treba imati nekakvu efikasnost i biti konkretno. Ako se zadovoljiš s istinom koja ne dolazi do konkretnosti života, ona ne služi mnogo. Postajemo pismoznanci, poznajemo zakon, imamo religiozne prakse, ali dalje od teorije ne idemo.

Pogledajmo evanđelje. Posred gomile se nalaze četiri osobe koje imaju kompletno drugačiju vjeru. Čine nešto opasno. Nose na ramenima prijatelja, popnu se na krov i spuste ga kroz krov ispred Isusa. Njihova vjera je konkretna. Ako je riječ toga Učitelja Istina, onda ne treba biti istinita u apstraktnosti, nego realno istinita. Mi ovdje nemamo priču o patnji, teoriju patnje nego imamo konkretnog čovjeka koji pati, paraliziranog. Prestaju biti slušači koji participiraju, slušaju, sudjeluju slušaju, i počinju činiti konkretnu stvar. Koliki se hrane teorijom, a nikada ne dođe do čina vjere. Vjera je glagol. Efikasna riječ znači riječ koja mijenja život.

Koliki se hrane teorijom, a nikada ne dođe do čina vjere. Vjera je glagol. Efikasna riječ znači riječ koja mijenja život.

Što je paraliza? Mi mislimo o osobi koja leži nepomična i čija je sloboda limitirana. Možemo zamijeniti riječ paraliza s „problemi doma“, „problemi u obitelji“, „problemi na poslu“, „problemi u vezi, s prošlošću, karcinom“. To su konkretne stvari. Nešto što se dogodilo u životu i više nas ne čini slobodnima. Mi svećenici kada slušamo druge ljude, uglavnom nam ne govore o stvarima koje su na prvu pogled duhovne. Često su materijalne stvari. I mi to slušamo ne jer imamo sposobnost na sve dato dobre odgovore, nego jer znamo da iza toga – bračni problemi, problemi na faksu, problemi s poslom, problemi u vezi, bolest leži – krije nešto drugo. Ova četvorica dolaze s konkretnom, materijalnom stvari, ne s duhovnim problemom. Prijatelj nam je bolestan. Isus je konkretan i uzima za ozbiljno osobe. Jer, ako postoji nešto što priječi tvoju radost i slobodu, naravno da ima veze s duhovnom stvarnošću, čak i ako to ne vidiš na prvu.

Ono što treba pogoditi je ovo. Isus naviješta riječ. Oni otkrivaju krov – čine nešto jako kreativno što nije redoviti put. Kako bilo on se nalazi pred Isusom. Mi očekujem oda će Isus gledajući paralizu ozdraviti čovjeka od paralize. Isus čini nešto što je zaista čudno. Ne ozdravlja ga. Videći vjeru Isus čini nešto. Taj uzeti je kao Lazar u grobu, ne moli, ne zna, ne želi, ne osjeća. Isus govori oprošteni su ti grijesi. Ma, Isuse, nismo ti ga donijeli da mu oprostiš grijehe nego da ga ozdraviš od paralize. To treba pogoditi svakoga od nas. Jer Isus vidi stvari problem toga čovjeka, koji nije paraliza. Znate da se svet može postati i u invalidskim kolicima. Nije potrebno ozdraviti da bi bili sveti. Problem nisu okolnosti u kojima se nalazimo. Problem je ono što nosimo unutra, a ne one stvari koje nam se događaju izvana. Drama toga čovjeka su grijesi, to je prava paraliza koja ga prijeći da moli, želi i pita.

Cijelu emisiju pod križem pogledajte OVDJE.