Jutros sam uspio odškrinuti vrata crkve. Zamisli samo, probudio sam se na vrijeme i ustao prije pet sati i cijeli dan sam radio kao da mi je prvi radni dan. Prije polaska na misu bio sam tako nervozan i uzbuđen kao da idem na prvi spoj. Spremao sam se dugo i polako da slučajno nešto ne zaboravim jer znam da u crkvi zna biti hladno. Pitao sam se što ću sam tamo raditi, kako će drugi reagirati na moj dolazak, hoće li netko primijetiti da sam došao, što ću ljudima reći ako me budu pitali otkuda sad mene tu. Svašta mi se još motalo po glavi dok nisam došao do ulaznih vrata crkve. Trebalo je prijeći prag i napokon ući u crkvu.

Prije polaska na misu bio sam tako nervozan i uzbuđen kao da idem na prvi spoj.

Bijaše studeno, ali ne opet tako hladno da se ne može izdržati. S druge strane, nije mi jasno zašto sam toliko obraćao pozornost na sve to nebitno i na vremensku prognozu i hoće li mi biti studeno i hoće li me netko vidjeti. Je li to zbog vlastitoga preispitivanja postupaka, nedostatka samopouzdanja ili čak želje da budem viđen, da se moj dolazak nekako zabilježi. Sve je moguće.

Najveća radost mi je bila kad sam na početku mise začuo stare orgulje i pjesmu Poslan bi anđeo Gabrijel. Pjesma me je vratila u djetinjstvo i vrijeme kad sam s roditeljima i braćom kroz došašće išao svako jutro na zornicu. Prisjetio sam se svakoga trenutka i one jednostavne radosti koju smo nosili, naših cvrkutavih glasova koji su poput vrabaca na uranku nešto mrmljali, dostojanstva našega oca kad bi nas poredao u klupu do sebe i brižno blagoslivljao pogledom, majčine duge molitve na koljenima za sve znane i neznane nakane i onoga posebnoga osjećaja u duši koji nosim i danas u sebi. Bilo mi je kao da sam u nekom drugom svijetu između onoga što sam proživio i onoga što me tek čeka.

Za vrijeme pričesti pitao sam se zašto sam tako mlak; zašto sam dopustio da me društvo uvjeri da mi to baš i nije neka „fora“ ići redovno u crkvu…

Suze su same klizale niz obraze i nisu stale do kraja mise. Za vrijeme pričesti pitao sam se zašto sam tako mlak; zašto sam dopustio da me društvo uvjeri da mi to baš i nije neka „fora“ ići redovno u crkvu; zašto se sramim priznati da sam vjernik i da potajno živim od vjere; zašto sam prestao voljeti ono najdraže što imam, ono što su mi roditelji darovali kao jedino istinsko blago koje trebam čuvati; zašto mi je svaka pomisao na odlazak u crkvu tako teška; zašto se u životu uvijek najprije odreknemo vjere, a onda cijeli život tražimo razloge za to? Čak sam pomislio da odem do ispovjedaonice, jer je bilo upaljeno svjetlo i nikoga nije bilo u redu. Nisam još bio spreman za sakrament ispovijedi.

Neka još malo. Neću predugo čekati jer došašće bi moglo biti još ispunjenije kad ovu prazninu što nosim u duši izbacim iz sebe i osjetiti milost sakramentalnog oprosta. A što je s tobom? Jesi li ti počeo pričati svoju priču o pripravi za Božić? Hoće li Bog pronaći mjesto i u tvome domu? Hoćeš li na vrijeme krenuti da ne bi i ove godine propustio radost Božića?