Kao idejni začetnik i autor rubrike „Braća naša zaboravljena“ don Luka ulazio je u domove siromašnih obitelji, obitelji koje su se brinule za djecu s posebnim potrebama, ili jednostavno u domove onih koji nisu imali svojih bližnjih, a koje je i društvo ostavilo na marginama. No kakve su bile životne priče ljudi koje je don Luka na stranicama Glasa Koncila godinama „otkidao“ od zaborava? Izdvojili smo nekoliko primjera. 

Teško je utvrditi novinsku vrstu rubrike „Braća naša zaboravljena“ – u njoj se isprepliću i književna umješnost  i osjećaj za dramatiku, a rubrici je reportažnu težinu davala činjenica što se ona bavila stvarnim ljudima i događajima. Don Luka bi na početku svakog teksta kratko uveo u sudbinu pojedinog čovjeka – a nakon toga marginaliziranoga bi prepustio da svjedoči o svojem životu. 

Tako je o Uskrsu 1983. godine predstavio život majke udovice koja se sa skromnim poslom trudila preživjeti s djetetom s posebnim potrebama. Mnogi su joj savjetovali, čak i iz kruga bliže obitelji, da svoga sinčića otpremi u dom za djecu s teškoćama u razvoju i da si „olakša“ život. „Vjerujte mi, ako bi se reklo život dati ili da on umre, ja ću radije svoj život dati. Naučila sam se na njega i na taj teški život. Rodila sam ga i on nije kriv što je došao na svijet. Meni su ga htjeli uzeti da ga dadu u dom, ali ga nisam dala. Požrtvovno sam se borila da ga ne dam pa i onda kad su me liječni na to nagovarali i drugi moji poznati (…) Svi ti koji su mi tada tako govorili danas izražavaju kajanje za takve postupke i čestitaju mi za ohrabrenje, kao što mi nedavno reče jedan liječnik na bolničkom hodniku: ‘On bi vam davno bio mrtav da nije na Vašoj njezi“, svjedočila je hrabra majka u rubrici „Braća naša zaboravljena“.

Osim među obiteljima koje su se nosile s neimaštinom i bolesti i osim s brojnim bolesnicima na bolničkim odjelima, don Luka Depolo bio je „ribar duša“ i na zagrebačkim ulicama, gdje je preko rubrike „Braća naša zaboravljena“ predstavljao i život siromaha i beskućnika. Jednom je prigodom u svibnju 1983., u povodu Godine Otkupljenja koju je proglasio Ivan Pavao II., don Luka donio svjedočanstvo jednog zagrebačkog beskućnika. „Razni doživljaji, patnje, bijede najviše. Progone nas k’o ranjenu zvijer. (…) Gotovo svi nas ljudi gledaju s prezirom: Propalica, neće da radi. A nitko ne zna da je čovjek propao uslijed nečega i da je nemoćan. To je propadanje iz dana u dan (…) Život me naučio čitati ljude. S obzirom da sam ostao bez roditelja, roditeljski osjećaj i ne primjećujem u sebi. Ja samo osjećam tko je čovjek a tko nije“, posvjedočio je o svom životu beskučnik na stranicama Glasa Koncila. 

Don Luka pohodio je 1974. staricu na samrti u jednom siromašnom zagrebačkom naselju. Mnogi su se susjedi često nad njezinim skromnim prozorima znali naluknuti i pitati – po zagrebački – „kaj još nije mrtva“. Međutim, ta 91-godišnja starica, oslabljena, jedva pokretna, još je uvijek neumorno davala za druge. Don Luki je posvjedočila: „Bez radija ne mogu. Uvijek sam slušala radio. Sada više slova ne vidim. Ne čitam ni Družinu ni Glas Koncila (…) Redovito slušam vatikansku postaju. Nedjeljom čujem misu, svaku večer krunicu. Čim začnu krunicu, čujem glasove – onda više nisam sama. Držim sklopljene ruke prema Pavlu VI. i molim. Kako radio reče, tako je molim. Papa je zabrinut zbog rata. On ne može sam načiniti mir. Govori i moli da mu svi pomognemo“. Riječi starice mogle bi biti ponovljene i danas – pet desetljeća nakon što je njezino svjedočanstvo objavljeno u rubrici „Braća naša zaboravljena“ –  kada papa Franjo u svakoj važnijoj javnoj prigodi apelira da prestanu ratovi, kako oni „veliki“ i poznati, poput Ukrajine i Svete Zemlje, do niza nepoznatih „izoliranih“ vojnih sukoba u svijetu. 

Zaključit ćemo s jednim neobičnim „danima otvorenih vrata“ za djevojke koje je zanimao redovnički život. Naime, u srpnju 1978. dvadesetak djevojaka iz manjih sredina došlo je u Zagreb da bi upoznalo redovnički život. Znakovito, najmanje vremena provele su po samostanima i crkvama – a najviše među potrebitima. Sve to zabilježio je Luka Depolo u rubrici „Braća naša zaboravljena“ i donio njihova svjedočanstva. Jedna od djevojaka je posvjedočila: „Isuse, kako je lijepo susresti se s tobom u Euharistiji. Isto tako sretna sam kad te gledam u očima bolesnika. Bilo kako tvrdo srce mora omekšati kad vidi kako patiš, kako si gladan i žedan ljubavi, kako želiš čuti samo riječ utjehe i kako se raduješ kad je dobiješ. Radujemo se oboje. Ti koji daješ i ja koja primam. Ti koji primaš i ja koja dajem. Nisam još doživjela veće sreće od ove današnje“.

Emisiju Blago socijalnog nauka Crkve priprema Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve. U ovoj emisiji s vama je bio Marino Erceg iz Glasa Koncila. Srdačan pozdrav! 

Marino Erceg novinar je Glasa Koncila. Uz redovite vijesti iz Crkve u Hrvatskoj i svijetu, osobito se kao novinar bavi povijesnim temama. Objavio je i nekoliko radova povijesne tematike, a fokus njegovih istraživanja je na povijesti Katoličke Crkve u Hrvatskoj u drugoj polovici 20. stoljeća. Doktorand je na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.