Papa Ivan Pavao II. jednom je prilikom održao katehezu na kojoj je mladima govorio o tome koliko je važno ne poistovjećivati se s grijehom u koji padamo. Naravno, to se nije odnosilo samo na grijeh, već i na onu poteškoću s kojom se trenutno borimo.

Dok ovo pišem, na pamet mi dolaze i one riječi iz Sv. pisma, točnije, iz Psalama 36. u kojem piše:

Jahve vodi i učvršćuje korake čovjeku

i mio mu je put njegov.

Ako i posrne, ne pada

jer ga Jahve drži za ruku.

Nisam grijeh

Nauk Crkve oduvijek je bio na tragu toga da se osobu ne identificira s grijehom. Ja nisam grijeh u koji redovito padam. Nisam to zlo s kojim se borim i zbog kojeg mi uopće nije lako. Osim govora o grijehu, ista slika vrijedi i za neku tešku životnu stvarnost koja nam se događa. Mnogi mladi koji nemaju iskustvo skladne obitelji, ili su ranjeni zbog drugih okolnosti i životnih situacija povjerovali su u laži koje su im neposredno nametnute. Što s onom djecom kojima je dano do znanja da nisu trebali postojati? Da su se jednostavno „dogodili“? Netko im je tu laž „servirao“ kao istinitu i ona su u to povjerovala i zaživjela. Laž u koju su povjerovali postala je toliko ukorijenjena da je zamijenjena za istinu.

Ja nisam grijeh u koji redovito padam. Nisam to zlo s kojim se borim i zbog kojeg mi uopće nije lako.

Tko uopće o meni nešto može reći? Kako da znam tko sam ja? U što vjerovati ako nisam grijeh u koji padam ili križ koji me pritišće? I opet, odgovore pronalazimo u Sv. pismu, toj Knjizi života.

U Psalmu 119. pronalazimo toliko životvorne riječi koje poručuju: Tvoje me ruke stvoriše i oblikovaše.

Laž u koju su povjerovali postala je toliko ukorijenjena da je zamijenjena za istinu.

Tko sam ja?

Smisao života nije u onome što radim, već u onome što jesam. A što jesam? Ljubljeno dijete Božje. Dijete Onoga koji je stvorio svemir. Dijete Onoga koji se objavio Abrahamu i mnogim drugima. Dijete onoga koji je poslao svoga Sina za moj spas. Drugim riječima, dijete je moj identitet koji je (nažalost)  toliko banaliziran i popljuvan raznim floskulama da ga nažalost mnogi ne mogu shvatiti ozbiljno. Stvarnost oko mene nije idealna, ali ja sam i dalje Božje dijete. Ne postoji to što bih mogao napraviti da me On voli više ili manje. On jednostavno – voli. To znači da nisam grijeh, nisam problem, nisam nepoželjan, već naprotiv – postoji netko tko je otišao na križ zbog mene.

Tvoje me ruke stvoriše i oblikovaše.

Mislim da je već sada jasno ono što sam pokušao reći do sada. O meni i o tome što sam ja zapravo ne može govoriti nitko drugi doli Onaj koji me najbolje poznaje. Istina je da čak samog sebe ne poznajem u tolikoj mjeri u mjeri kojoj me poznaje Onaj koji me planirao od postanka svijeta. Zašto onda tako lako vjerovati onima koji mi govore da nisam dostojan i vrijedan? Da sam promašaj? Da od mene nikad ništa neće biti?

Ne postoji to što bih mogao napraviti da me On voli više ili manje. On jednostavno – voli. To znači da nisam grijeh, nisam problem, nisam nepoželjan, već naprotiv – postoji netko tko je otišao na križ zbog mene.

Dragi čitatelju, činjenica je da je naš mozak prilično ograničen. Sve i kada bih bio najpametniji čovjek na svijetu s najvećim mogućim IQ rezultatom, i dalje ne bih mogao shvatiti Božju ljubav prema sebi. Nekada je jednostavno potrebno povjerovati, iskoračiti od znanja do povjerenja. Zašto ovo govorim? Između ostalog, ako se poistovjećuješ s grijehom koji te razapinje ili nekim drugim zlom, a ne napraviš iskorak u vjeri, ove riječi ostat će na razini „lijepo je napisano“. A to nije smisao ovog teksta.