Ispovijed nisam uvijek doživljavala kao susret s Gospodinom, s njegovim milosrđem i neizmjernom ljubavi. Usudila bih se reći da sam ju ponekad samo “odrađivala”.  Shvaćala sam važnost tog sakramenta, ali sam ostala na površini shvaćanja do jednog trenutka, trenutka kada mi je jedan osmaš posvjedočio snagu ispovijedi. Posvjedočio mi je onoga s kojim se susreo u ispovjedaonici.

Bijeg od ispovijedi

Tu večer na katehezi za osmaše bila je organizirana ispovijed za njih bez da su unaprijed to znali. Pogled mi je pao na jednog dječaka za kojeg sam pretpostavila da bi mogao pobjeći jer mu se niti malo nije sviđala činjenica da će umjesto uobičajne kateheze imati ispovijed. Krenuo je prema vratima i uspjela sam ga dočekati. Upitala sam ga: “Kamo ideš?”, a on mi je odgovorio: “Na ispovijed sigurno ne” i nastavio dalje.

Krenuo je prema vratima i uspjela sam ga dočekati. Upitala sam ga: “Kamo ideš?”, a on mi je odgovorio: “Na ispovijed sigurno ne” i nastavio dalje.

Nastavila sam hodati za njim i zbog toga se on okrenuo i onako sa smješkom dobacio: “Stvarno misliš da ćeš me nagovoriti?”. Zamolila sam ga da sjednemo na stepenice. Pitala sam ga da mi objasni zašto bježi. Ignorirao je moj prijedlog, ali nisam odustajala, rekla bih da sam bila i uporna i dosadna. Sjeli smo na stepenice i tu je započeo svoju priču.

Rekao mi je da se nije ispovjedio od prve pričesti i da ne namjerava ni tu večer. Nakon što sam ga nekoliko puta priupitala zašto odgovorio mi je: “Ne znam ja to izreći. Sram me je. Ivana, nisam baš dobar, ne radim dobre stvari i kako ću ja to sada nekome reći. Ne mogu doći pred nekoga i ispričati sve te gluposti koje radim. Tako da ništa. Radije bih umro nego se ispovjedio”.

  Nakon što sam ga nekoliko puta priupitala zašto odgovorio mi je: “Ne znam ja to izreći. Sram me je. Ivana, nisam baš dobar, ne radim dobre stvari i kako ću ja to sada nekome reći.

Jako mi je teško bilo čuti taj odgovor, teško mi je bilo prihvatiti činjenicu da je odustao od ispovjedi. Rekla sam mu: “Vidiš sv. Dominik Savio je suprotno od tebe govorio, on je naglašavao: ‘Radije umrijeti nego sagriješiti‘, a ti bi radije umro nego se ispovjedio pa pokušaj promisliti o njegovim riječima”. Razgovarali smo više od pola sata, prolazili zajedno ispit savjesti, ali on je i dalje strogo bio pri tome da ne ide na ispovijed.

Razgovarali smo više od pola sata, prolazili zajedno ispit savjesti, ali on je i dalje strogo bio pri tome da ne ide na ispovijed.

Nisam odustajala. Pričala sam mu o nekim svojim iskustvima i rekla: “Daj šansu Gospodinu danas. On poznaje tvoje srce, zna za tvoje postupke i čeka te sada tamo u ispovjedaonici raširenih ruku, čeka te da započnete zajedno”.  Dobacio je: “Vjeruješ li da je to tako ili mi samo prodaješ priču?”, odgovorila sam mu: “Možda nekada nisam svjesna ni ja veličine ispovijedi, a ni susreta s Gospodinom, ali vjerujem”.

Ustao je i vratio se u crkvu. Dok je koračao prema vratima okreno se i dobacio: “Platit ćeš mi za ovo”.

Suze radosnice

Izišao je iz ispovijedaonice drugačiji, sav ozaren. Kao da sam gledala jednu novu osobu. Do prije nekoliko trenutaka bio je sav frustriran i u grču, a sada su njegovo lice oblijvale suze, a osmijeh se na usnama nazirao, onako dubok i iskren.

Do prije nekoliko trenutaka bio je sav frustriran i u grču, a sada su njegovo lice oblijvale suze…

Pitala sam ga: “Kako si sad?”. Šutio je trenutak i nakon toga rekao: “Osjećam se lakši sto kilograma. I radostan sam. Ne znam zašto ni što se dogodilo samo osjećam da nešto je”. Odlazeći od mene rekao je: “Platit ćeš mi za ovo. Zezam se sada. Hvala ti”.

Gospodin je živ

Vratila sam sebi ono pitanje koje mi je postavio ‘prodajem li mu priču ili vjerujem u to‘ i pomislila koliko sam samo površna. Dok sam promatrala njegov izraz lica u srcu mi je odzvonila misao: “Gospodin je živ. Gospodin je tu itekako prisutan”.

On svaki put i mene čeka raširenih ruku, čeka me da dođem u pokajnju i zamolim ga za oprost.

Od tog dana ispovijed mi je postala nešto sasvim drugo, dublje, iskrenije… Postala sam svjesna da je tamo uistinu prisutan Gospodin i da to nije neka fraza ili neka ustaljena praksa. On svaki put i mene čeka raširenih ruku, čeka me da dođem u pokajnju i zamolim ga za oprost. Ispovijed je zaista trenutak gdje on posebno očituje svoju milost i svoju ljubav prema nama slabim i grešnim ljudima.

Ispovijed je zaista trenutak gdje on posebno očituje svoju milost i svoju ljubav prema nama slabim i grešnim ljudima.

Stoga, ne boj se ispovijedi. I onda kada ti je neugodno zbog svih slabosti i grijeha koje nosiš sjeti se da te on ionako poznaje, samo čeka tvoj korak prema njemu, čeka tebe da zatražiš milost oprosta, čeka tebe da se skrušeno pokaješ za grijehe. Ne dopusti da te uvjere da ispovijed nije važna. Prestani odgađati odlazak na ispovijed jer je to uistinu milosni trenutak za tebe.