Na samom početku svog promišljanja o biti Crkve, vlč. Hrvoje Zovko je istaknuo da biti Crkva nije nikada pitanje cigli i zidova nego nešto puno dublje. “Ako bismo morali pronaći jedno mjesto koje sliči Crkvi i župi kako ju mi zamišljamo – to je Cenacolo – gornja soba – gdje su se učenici sastajali da bi živjeli najodlučnije i najvažnije stvari u svome životu. To je mjesto molitve. U jednom trenutku to mjesto jedinstva, mjesto mise, mjesto prisutnosti Gospodina postaje mjesto straha, mjesto zatvorenih prozora i mjesto paralize. To je velik ispit savjesti za sve nas”, rekao je.

Ako bismo morali pronaći jedno mjesto koje sliči Crkvi i župi kako ju mi zamišljamo – to je Cenacolo – gornja soba – gdje su se učenici sastajali da bi živjeli najodlučnije i najvažnije stvari u svome životu.

I mi kao Crkva možemo živjeti tako, kao zatvorena zajednica velikog petka. Možemo nastaviti živjeti tako slaveći i dalje svete mise, moleći. Ostajemo u svijetu, ali više nismo sol zemlje, više nismo svjetlo svijeta, više nismo kvasac koji preobražava, nego getoizirana zajednica velikog petka koja nastavlja činiti svoje obljetnice, komemoracije i evente osjećajući se dobro i zaštićeno među sebi jednakima, dodao je.

Vlč. Zovko je pozvao da se zapitamo – jesmo li zaista Crkva koja govori na način da vjernici mogu razumjeti stvari koje govorimo? Ili koristimo jedan nerazumljivi jezik? Znamo li zaista približiti istinu evanđelja skrivenu iza prispodoba? Znamo li ga naviještati tako da se evanđelje prevede u život čovjeka i pokazati osobi da to evanđelje ima veze s njezinim životom? Trebamo iznova prevesti evanđelje kako bi postalo ono koje dira život čovjeka i ima veze s njime, rekao je. Kada je Isus govorio njegova briga je bila – želim da me ljudi razumiju. Ribarima govori o ribama, seljacima o vinogradu, kvasac i kruh ženama.

Trebamo iznova prevesti evanđelje kako bi postalo ono koje dira život čovjeka i ima veze s njime.

Vlč. Zovko je između ostalog istaknuo: “Možemo govoriti glavi ljudi, možemo govoriti trbuhu ljudi, a ono što evanđelje želi jest da govorimo srcu ljudi.” Kada objašnjavamo stvari možemo u njima istaknuti jednu veliku logiku. Tu stvar osoba svojom glavom može razumjeti, ali poslije si postavlja pitanje – kako se to živi? Puno puta se ograničavamo na govor o evanđelju koji je usmjeren prema glavi, jedno intelektualno evanđelje koje ne dolazi do konkretnog života osoba.

Govor trbuhu je govor ispunjen emocijama. Vlč. Zovko je upozorio kako je opasno propovijedati trbuhu jer vjera ne govori baš uvijek tim jezikom emocija.

“Postoji jedan način govora koji prodire u srce i čini takvu promjenu da ja više ne mogu živjeti kao prije. Dogodilo se nešto. Teologija to nešto zove obraćenjem. To je iskustvo Petra u čamcu, to je iskustvo Pavla nakon pada s konja, to je iskustvo sv. Augustina. Obraćenje jest gledati stvari na ispravan način, gledati s jedne druge strane koja nije ona koju ja poznajem i na koju sam navikao”, rekao je.

Postoji jedan način govora koji prodire u srce i čini takvu promjenu da ja više ne mogu živjeti kao prije.

Vlč. Zovko je napomenuo kako postoji više načina kako možemo biti dio Crkve jer nam je dobro tamo ili iz tradicije, navike, no euharistija nam treba mijenjati život. “Nakon Duhova postoji jedno bratstvo, ali ne više ono bratstvo iz straha koje je zajedno jer ne zna što bi činilo, nego bratstvo koje je zajedno jer se svi osjećaju sinovi jednoga Oca. Prepoznali su da imaju jednoga Oca – to ih čini braćom, to ih čini zajednicom. Prepoznati da imamo Oca znači da imamo iskustvo ljubavi Oca u našem životu. Tako Duh sabire različite koji su prepoznali da su djeca istoga Oca”, rekao je.

Emisiju u cijelosti možete pogledati ovdje.