Mnogo može žarka molitva pravednikova, čitamo u Jakovljevoj poslanici. No, vjerujemo li zaista u to?
Postoje trenuci u životu u kojima čitamo Psalme i pomislimo – Kao da sam ja ovo napisao, kao da je sva moja muka i sav moj jad opisan u ovih nekoliko redaka. Koliko je samo vapaja u toj mudroj knjizi zapisano?
Prođimo samo kroz neke. U Ps. 13., Psalmist se žali i govori:
Ta dokle, Jahve, dokle ćeš me zaboravljati?
Dokle ćeš skrivati lice od mene?
Dokle ću nositi bol u duši;
tugu u srcu obdan i obnoć?
Dokle će se dušmanin dizat’ na me?
Iako je situacija u kojoj se nalazi prilično teška, zanimljivo je kako Psalmist završava ovaj Psalam:
Ja se u tvoju dobrotu uzdam,
nek’ mi se srce raduje spasenju tvome!
Pjevat ću Jahvi koji mi učini dobro,
pjevat ću imenu Jahve Svevišnjeg!
Psalmist se nalazi u velikoj nevolji, ali zanimljivo mi je kako ne gubi nadu i vjeru unatoč problemu koji ga je zadesio. Naprotiv, on u ovoj svojoj molitvi izražava i zahvalu za to što će ga Gospodin uslišiti. Psalmist se unatoč svojoj muci ponaša kao da ga je Gospodin već uslišio i pomogao mu. Zašto? Jer vjeruje.
Psalmist se ne zadržava samo na sadašnjoj nevolji, njegov pogled je usmjeren i prema budućnosti, ali budućnosti u kojoj će biti dobro, biti bolje.
Promotrimo redak iz Ps. 71: Trpljenja mnoga i velika bacio si na me: ali ti ćeš me opet oživiti i opet me podići iz dubine zemlje.
Možda je ovo sve do sada najbolje opisano u Ps. 88, gdje stoji:
Zar se u tmini objavljuju čudesa tvoja
i tvoja pravda u zaboravu?
Ipak ja vapijem k tebi, Jahve,
prije jutra molitvom te pretječem
Psalmist je iskoristio svoju muku na najbolji mogući način. Nije samo očajavao, nego je kroz nju došao do iskustva susreta s živim Bogom. Vjera koju Psalmist ima “tjera” Boga da i on nešto poduzme.
Vjera je upravo to što čitamo kod Psalmista – iščekivanje dobrog i pozitivnog. Kako moliti i vapiti Bogu, a nakon molitve se i dalje ponašati kao da nisam molio i vapio?
Je li vrijeme za promjenu? A da u našu molitvu ubacimo ustrajnost i vjeru? Pokušajmo.