Priznajem da je izraz koji je novinar upotrijebio, odnosno izjava da u čovjeku nije važna njegova vjera ili dogma, nego njegovo ponašanje i karakter… pa, teško je zamisliti što je uopće mogao misliti. Ponašanje je usklađeno s nekim standardom, a karakter je lijep u odnosu na neki ideal. A odakle ljudi crpe svoje standarde i ideale, ako ne u onome u što vjeruju ili vjeruju da je najbolje?

A što je vjeroispovijest (engl. “creed”) nego latinska riječ za vjerovanje (Credo)? Što se tiče povijesti, naravno da se ponašanje i karakter definitivno razlikuju u odnosu na vjeru. Ponašanje osobe koja služi Molohu nije isto što i ponašanje osobe koja služi Budi. Lik oblikovan po Thoru nije isti kao lik oblikovan po Kristu. Isti ljudi koji ponavljaju ovu mantru, da je karakter neovisan o vjeri (posebno katoličkoj vjeri), čine da karakter slabi ili ga navode na devijaciju. Ono što oni misle je da to proizvodi drugačiju vrstu karaktera od onog koji proizvodi njihova vlastita vjera; i sasvim su u pravu.

Ali izjava da se ne trebamo brinuti oko vjere, jer se moramo brinuti oko izgradnje našega karaktera, naprosto je paklena besmislica i tu se više nema što reći.

(Gilbert Keith Chesterton, Illustrated London News, 1928.)