Ne trebamo biti neodgovorni, naravno da je potrebno planirati određene stvari i misliti na sutrašnjicu. Ipak, u tim planiranjima ne bi smjeli biti zabrinuti. Zašto?

Iskustvo potresa kao dobra lekcija

Razmišljamo o budućnosti, skloni smo “overthinkingu” i živimo kao da Bog ne postoji.

Par dana prije zagrebačkog potresa, 22. ožujka 2020. susreo sam se sa terminom “memento mori”. O tom izrazu bilo je riječi na jednom nagovoru, a ta je tema za sobom povukla i pitanje važnosti sadašnjeg trenutka – jer je to jedino što imamo. Za zaživjeti “memento mori”, sadašnji je trenutak i više nego presudan.

Razmišljamo o budućnosti, skloni smo ‘overthinkingu’ i živimo kao da Bog ne postoji.

Slušajući to, pomislio sam “ovaj svećenik stvarno jako dobro govori, ali to se mene ne tiče.” A onda, par dana nakon toga, 22. ožujka 2020. u 6.24 sati probudio me potres. Na prvi trenutak sam bio u šoku, i nisam mogao vjerovati da se tako nešto dogodilo. Izašao sam iz zgrade, ugledao katedralu na kojoj je nedostajao jedan križ, razrušene zgrade i shvatio da se to zaista dogodilo.

Zanimljivo je to što sam u tom trenutku imao hrpu briga, problema i pitanja s obzirom na svoju budućnost. U 6. 24 sati toga jutra jedino je bilo važno preživjeti. U tom trenutku su mi sve riječi od prije par dana bile tako žive i sada sam od jednom znao da se i mene tiču.

Tada sam shvatio što znači sadašnji trenutak.

Zanimljivo je to što sam u tom trenutku imao hrpu briga, problema i pitanja s obzirom na svoju budućnost. U 6. 24 sati toga jutra jedino je bilo važno preživjeti. U tom trenutku su mi sve riječi od prije par dana bile tako žive i sada sam od jednom znao da se i mene tiču.

A onda, kada sam već ponovno i zaboravio na sadašnji trenutak, kada su me ponovno počele nagrizati brige, dogodio se još jedan potres – onaj u Petrinji. I taj sam potres bio na “licu mjesta”. Tog sam dana bio u Petrinji, i ponovno se podsjetio što je jedino važno. Uvjerio sam se u ono što nam se poručuje u Poslanici Hebrejima: Jer nemamo ovdje trajna grada, nego onaj budući tražimo.

Jedino što imamo je sadašnjost

Izraelcima je u pustinji svaki dan padala mana s neba. Nisu je mogli pohraniti, jer bi se pokvarila. Dakle – svaki bi dan dobili hranu baš za taj dan.

Uvjerio sam se u ono što nam se poručuje u Poslanici Hebrejima: Jer nemamo ovdje trajna grada, nego onaj budući tražimo.

Mislim da se previše brinemo za budućnost dok zaboravljamo da niti ne znamo hoće li se onda dogoditi. Zapravo, stvari se vrlo rijetko dogode onako kako smo očekivali. Poznati svećenik Jacques Philippe na tom je tragu na jednom mjestu zapisao: Ako danas osjećam veliku slabost, ako padam u nesvijest čim vidim injekciju, to ne znači da ne ću imati milost izdržati mučeništvo ako na njega jednog dana budem pozvan.”