Terezija je ostala ona ista kakva je bila u staroj kući u Buissonetsu. Svaki trenutak, kod svake geste, kod svakog čina poslušnosti, kod svakog odricanja, kod svakog djela ljubavi nalazila je samu sebe i u sebi iste sklonosti koje je trebala nadvladati, iste duboke instinkte tisuću puta smrvljene, tisuću puta uskrsnule. Prihvatila je svoju fizičku slabost i morala se zadovoljiti s time da bude jedna od onih koje ljube bez djelovanja.  Ta joj je ljubav objavila ono što mi jesmo i kako smo nesavršeni, kako se ne možemo usavršiti, kako smo duboko impregnirani egoizmom, koji nesvjesno pokreće sve naše geste.

Pouzdanje

Naučila je upoznavati samu sebe, ne uzdati se u sebe, osjećati se nemoćnom da bilo što ostvari u materijalnom redu. I ovdje je naučila da je prava veličina, prava svetost, jedina koja vrijedi u očima Božjim: predati se, uzeti se takav kakav jesi, podnositi sam sebe. Sigurno je neizmjerna bol biti zločest, okrutan, sebičan, osjećati se neizlječivo zlim, ali to još nije ništa. Jedini grijeh je ne priznati ga, tj. lagati samome sebi.

Priznati se zlim, prikazati Bogu svoju nemoć, svoje ništavilo je najbolja moguća stvar u želji za svetošću života. Riječ je svih mudraca, svih filozofa, svih svetaca da je neizmjerno važno spoznati sebe. I zato Terezija dana 13. srpnja 1897., četiri dana nakon svog ulaska u bolničku sobu, piše jednom svećeniku misionaru ove riječi koje se mogu pričiniti dosta otrcane, a one su ipak duboke misli, proživljene i pune iskustva: „Moj brate, kako je dobrota i srdačna milosrdna ljubav malo poznata. Istina je da se to blago može uživati samo ako se ponizimo, ako priznamo svoje ništavilo, a eto to je ono što mnoge duše neće učiniti.“ Na drugom mjestu opet piše: „Ja se ne čudim više ničemu. Ne žalostim se ako vidim da sam sama slabost. Baš protivno, ja se hvalim tom slabosti. Svaki dan očekujem da ću otkriti u sebi nove nesavršenosti. Priznajem da mi to svjetlo o mojem ništavilu čini više dobra nego svjetlo o vjeri.“

Naučila je upoznavati samu sebe, ne uzdati se u sebe, osjećati se nemoćnom da bilo što ostvari u materijalnom redu.

Prema mišljenju svete Terezije, trebalo je da sv. Petar tri puta zataji svoga Učitelja, da taj prvi ribar duša „na sebi iskusi što čovjek može bez pomoći Božje“ i da može pokazati svojoj braći „slabost ljudskih sila“. Znači li to da je to dosta? Želi li se reći da nisu potrebna djela, da ni ona ni borba nisu više ništa i ne vrijede više ništa? Hoće li se time reći da treba upasti u neku vrstu fatalističke rezignacije pogledom na svoju vlastitu bijedu? Treba se boriti, kaže sveta Terezija, ona koja ima volju, koja je energična i ‘neukrotiva’, boriti se do kraja, makar i bez nade da ćemo pobijediti, makar i s potpunim porazom, do kraja!

Sigurno je neizmjerna bol biti zločest, okrutan, sebičan, osjećati se neizlječivo zlim, ali to još nije ništa. Jedini grijeh je ne priznati ga, tj. lagati samome sebi.

Kako se boriti?

„Borimo se bez popuštanja, makar bez nade da ćemo dobiti bitku! Nije važan uspjeh! Samo naprijed, bili ne znam kako umorni od bitke! Nemojmo reći: ‘Kod te duše neću ništa postići!’ To bi bio kukavičluk. Treba izvršiti svoju dužnost do kraja!“ Jednoj novakinji, koja je bila malodušna radi svojih nesavršenosti, poručila je: „Vi podsjećate na posve malo dijete … koje još ne zna hodati. Hoteći pošto poto da se popne na vrh stuba … podiže ono svoju malu nožicu da se popne na prvu stepenicu … Uzalud! Ono uvijek padne natrag … Pa dobro, i budite takvo djetešce. Vježbajući se u svim krepostima, dižite vazda svoju malu nogu, da se uspnete na stube svetosti i ne umišljajte sebi da ćete se sami uspeti makar na prvu stepenicu. Ne! Ali dobri Bog ne traži od vas ništa do dobre volje.

Ne žalostim se ako vidim da sam sama slabost. Baš protivno, ja se hvalim tom slabosti. Svaki dan očekujem da ću otkriti u sebi nove nesavršenosti. Priznajem da mi to svjetlo o mojem ništavilu čini više dobra nego svjetlo o vjeri.

U čemu se sastoji Terezijin “Mali put”? U tome da se posve jednostavno i prije svega pristane na to – da budemo slabi, da prihvatimo čak i to da budemo pobijeđeni i da, iako trpimo, prihvatimo to da smo pogriješili, da smo sagriješili. Neka jaki traže pobjedu, neka se žele uzdići nad zapreke, to je njihovo pravo i njihova dužnost.