U Božjem su planu bile stvari koje uopće nisam planirala. Dolazim do žive vjere i uvjerenja da – s Božjeg gledišta – nema šanse i da je cijeli moj život, do svake pojedinosti, zacrtan u Božjoj providnosti i ima potpun i savršen smisao u Božjim svevidećim očima.

Sveta Terezija Benedikta od Križa (Edith Stein)

Sto osamdeset stupnjeva u krivom smjeru: Bl. Bartolo Longo

Tijekom studija prava u Napulju, Bartolo Longo je izgubio vjeru u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu. Elokventni profesori kod kojih je Bartolo učio bili su prožeti mržnjom prema Crkvi, a posebno prema papinstvu. Ovi ljudi bili su uvjerljivi, strastveni i visoko motivirani u odvođenju studenata od svega što je katoličko. Kasnije u životu, Bartolo je o tome napisao:

Shrvan kakav sam bio u žaru svoje mladosti, u zabludama protiv vjere i protiv Istinske Crkve koje su posijane na proslavljenom Napuljskom sveučilištu. . . upecao na zamamnu udicu slobode savjesti i misli . . . osjećajući se sigurno u odjeku imena određenih profesora koji odjekuje sve do sveučilišta u Parizu i Berlinu. . . svi složni u nijekanju Božje osobe, Katoličke crkve, vjerskih redova, Pape, sakramenata i ostatka istine koja je dio vjere, i ja sam počeo mrziti redovnike, svećenike i papu.

Tijekom Bartolovih sveučilišnih godina ranih 1860-ih, Europa je doživljavala nesveti napredak spiritualizma i okultizma. Mladom studentu prava nije bilo dovoljno samo odbaciti Crkvu. Bartolo je bio gladan istine. Budući da je bio uvjeren da se istina ne može naći u Katoličkoj Crkvi, tražio ju je u suprotnom smjeru.

Za razliku od mnogih koje okultno privlači zbog fenomena povezanih s njim, Bartolo je tragao za znanjem koje se nastavlja i izvan ovog života. Htio je upoznati doktrinu spiritualizma o spasenju. Osvrćući se na svoju početnu seansu, Bartolo je napisao: “Vjerovao sam da sam konačno pronašao put koji će me dovesti do istine.”

Pakt s đavlom

Budući da je bio entuzijastičan tip osobe na sve ili ništa, Bartolo se bacio u spiritualizam. Nije bio zadovoljan traženjem duhova putem medija: želio je izravan pristup. Stoga se posvetio Sotoni i postao “služnik duha”, piše na mrežnoj stranici Catholic Exchange.

Bartolo je bio gladan istine. Budući da je bio uvjeren da se istina ne može naći u Katoličkoj Crkvi, tražio ju je u suprotnom smjeru.

Odmah nakon ugovora s vragom, Bartolov se život raspao na više načina. Bio je tužan, ali ne na uobičajeni način kako bi čovjek mogao biti tužan zbog nečega. Bila je to uvijek prisutna tlačeća tuga. I bio je zbunjen. Njegov duhovni suputnik kojeg je nazivao svojim “anđelom” davao je nedosljedne odgovore na pitanja koja su mu bila tako važna. I oni su bili u suprotnosti s odgovorima drugih “služnika duha”. Njihovi “anđeli” nisu se slagali ni s njegovim ni međusobno.

Bartolovo fizičko zdravlje je bilo narušeno: njegov je izgled bio divlji i proganjajući, neprepoznatljiv onima koji su ga prije poznavali. Njegovo mentalno stanje bilo je opterećeno gotovo iznad njegove snage, a stisak zdravog razuma mu je izmicao.

Izbavljen iz tame

Bartolovo narušeno zdravlje i očita tjeskoba nisu promaknuli pažnji jednog od njegovih profesora, Vincenza Pepea, jednog od rijetkih preostalih lojalnih katolika na Sveučilištu u Napulju. Profesor Pepe upozorio je Bartola da će ga njegova povezanost sa spiritualizmom i okultizmom dovesti u “ludnicu”.

Mudri katolički član fakulteta tada je proveo vrlo strateški potez: zatražio je molitve od mnogih drugih katolika za Bartola. Bez Bartolova znanja ili pristanka, u njegovo se ime vodio duhovni rat. Nagrada je bila ništa manje od najvrjednijeg što bilo koje ljudsko biće posjeduje – njegove vječne duše.

Odlučujući trenutak došao je kada je Bartolo spomenuo profesoru Pepeu da je kontaktirao duh svog preminulog oca. Zbog toga je Bartolo pristao ponuditi misu za očevu dušu.

Čuvši to, profesor Pepe, nadahnut revnošću za Boga i dubokom brigom za dušu svog mladog prijatelja, povukao je hrabar potez. Zahtijevao je: “Ne samo da ćeš biti na misi, nego ćeš se i ispovjediti jednom od tih učenih i svetih redovnika. Sutra — razumiješ?”

Nevjerojatno, ali Bartolo se složio.

Nakon mjesec dana svakodnevnih susreta s dominikanskim svećenikom o. Radenteom, Bartolo se pomirio s Crkvom. Uslijedilo je vrijeme pročišćenja i duhovnog rasta. Bartolo je redovito prakticirao tjelesna djela milosrđa, razvio dosljedan molitveni život koji je uključivao skupinu krunice i studirao Teologiju.

Tijekom putovanja u Pompeje, Bartolo je bio zatečen kada je saznao koliko su seljaci neupućeni u katoličku vjeru. Iako je došao u Dolinu Pompeja kako bi obavio poslovnu transakciju za prijatelja, Bartolo je bio duboko zabrinut zbog iskrivljenih ideja i mješavine kršćanske doktrine s praznovjerjem.

Ono što ga je još više zabrinjavalo bilo je utapanje okultnih praksi u živote ljudi. Mjesni katolici bili su zbunjeni kao i on nekoć; spremno su tražili usluge vještica i medija. Odlučio je otići u šetnju da razmotri situaciju.

Dok je bio na toj šetnji, demonski utjecaji njegove prošlosti napali su ga s osvetom. Obuzele su ga tjeskoba i suicidalne misli. Počeo je govoriti samom sebi da je zbog svoje prošlosti, posebice posvećenja Sotoni, bezvrijedan i ni za što ne valja. Duša mu je bila u mukama – borba intenzivna. Tada mi je pao napamet savjet o. Radentea:

Ako tražite spasenje, širite krunicu. To je Marijino obećanje: tko god širi krunicu, bit će spašen.

Bartolo opisuje što se zatim dogodilo:

Tada sam se klanjao i oči su mi se napunile suzama. Sa smjelošću očaja podigao sam svoje lice i ruke prema Nebeskoj Djevici i zavapio: „Ako je istina da si obećala svetom Dominiku da će tko god bude širio krunicu biti spašen, ja ću biti spašen, jer neću odstupiti od ovoga u zemlji Pompeji, a da nisam širio svoju krunicu.

Blaženi Bartolo Longo održao je svoju riječ. U svom širenju krunice i velikoj ljubavi prema Djevici Mariji, izvršio je nekoliko misija u “zemlji Pompeji”. Najznačajniji i najpoznatiji je izgradnja Papinskog svetišta Blažene Djevice od Ružarija u Pompejima.

Kada postoji preporod vjere, postoji i izgradnja društva. Bartolova služba katehizacije naroda i širenja pobožnosti krunice rezultirala je osnivanjem škola za siromašnu djecu, sirotišta i trgovačkih škola.

Kako bi hodočasnike i poklonike informirao o brojnim čudima i pričama vezanim uz svetište (samo 1885. zabilježeno je 940 ozdravljenja), Bartolo je pokrenuo časopis Krunica i Novi Pompeji. Ova publikacija postala je najveći časopis u zemlji.

Bez obzira na to koliko je pogrešno usmjerena naša potraga za istinom ili koliko je ružna naša prošlost, kada se obratimo Bogu i ponudimo mu svoje slomljene živote, On čini čuda. Možemo pogrešno shvatiti, ozbiljno krivo, ali ako se obratimo Gospodinu (često više puta), On će nam pokazati što je Njegova volja za naše živote. I dat će nam milost da izvršimo svaku misiju koju od nas zatraži. Blaženi Bartolo Longo je dokaz par excellence!