Kako je uopće došlo do toga da ste se odlučili za rukomet?

Majka je igrala rukomet u Slatini, pa sam i ja započeo s treninzima u školi, potom i u Rukometnom klubu Slatina koji je imao veliku tradiciju u drugoj saveznoj ligi tadašnje države. Kao mlad i nadobudan sportaš, isprobao sam sve sportove, a na kraju ostao u rukometu. Kasnije me život odveo u zagrebački Medveščak, što pamtim kao jedan od najljepših perioda u karijeri. Financijski tamo nismo imali gotovo ništa, ali je bilo zadovoljstvo igrati u jednom takvom klubu. Recimo, u staru Kutiju šibica znali smo doći na trening u 10 ujutro i ostati do 20 sati, jer nismo htjeli ići doma, nego smo ostajali gledati Lokomotivu, Trešnjevku, Zagreb, Monting, ma sve živo.

Krajem osamdesetih otišli ste u Švicarsku gdje ste potvrdili igračko i izgradili trenersko ime.

To mi je možda najpametniji potez u životu. Obitelj je trajno ostala zajedno, nismo se morali seliti. Supruga je našla posao, djeca su mi tamo završila školovanje. Ja sam uspio u rukometu ostvariti neke svoje ciljeve, i na kraju postao trener, tako da mislim da nisam pogriješio.

Sudjelovali ste u osvajanju europske bronce, svjetskog srebra te prvoga hrvatskog momčadskog zlata na OI u Atlanti, gdje ste bili i kapetan momčadi. Kako je to bilo biti kapetan igračinama poput Patrika Ćavara, Irfana Smailagića ili, nažalost pokojnih, Zlatka Saračevića i Iztoka Puca?

To je sigurno najljepša uspomena u mojoj sportskoj karijeri. Olimpijada nije najkvalitetnije rukometno natjecanje, ali jest skup svih najboljih sportaša na planetu i poseban je osjećaj biti kapetan reprezentacije poput Hrvatske, u kojoj je stvarno bilo jako puno vrhunskih igrača. Možda nisam bio po kvaliteti najbolji, ali nekad se jednostavno osjeti da je netko vođa, a vjerujem da su to i oni u meni prepoznali.

Posebna je čast i zadovoljstvo bilo predvoditi skupinu takvih vrhunskih igrača. Na terenu smo funkcionirali izvrsno, a izvan terena još bolje.

Bili smo dobri prijatelji, odlazili na fešte i izlazili zajedno, ali kad bi došao red na trening i utakmice, tu smo bili pravi profesionalci.

Izbornik Perkovac s reprezentativcima / Photo: Goran Stanzl/PIXSELL

Što je najvažnije za jednog rukometaša?

U svim sportovima funkcionira isto – red, rad i disciplina. Ako na to dođe još jedan visokorazredni talent, taj igrač može postati vrhunski rukometaš. A ako se to sve spoji, uz talent i rad, bez kojega nema ništa, mogućnosti su ogromne. U rukometu, kao i u ostalim timskim sportovima, vrlo je važno imati i takozvane “indijance”, one koji “giljaju” i koji su spremni staviti svoju glavu tamo gdje drugi možda ne bi stavio ni nogu. Uz one koji za ekipu rade, sigurno mora biti i onih koji su kreativni i koji stvaraju razliku, ali bez “indijanaca” i radnika nema ništa!

Što mora trener imati u sebi da bi mogao dobro odgovoriti na iznenadne događaje i razvoj utakmice?

Tu se vidi razlika između vrhunskoga i prosječnog trenera – upravo to prepoznavanje situacija i reakcija u pravom trenutku. Na društvenim mrežama i kanalima postoje tisuće treninga i vježbi, ali trener mora biti izuzetno dobar psiholog i pedagog da bi osvajao medalje i pomogao ekipi da bude što bolja. Uloga trenera je u pravom trenutku dovesti igrača u pravu forumu, da odigra najbolje što može.

Čemu rukomet može poučiti čovjeka?

Iz iskustva znam da šefovi vole zapošljavati bivše sportaše, jer znaju da su izdržljivi i uporni, da su navikli i u teškim situacijama trezveno razmišljati, da imaju prag tolerancije puno viši nego prosječan građanin te da su navikli i gubiti i pobjeđivati. Puno je stvari s kojima se čovjek u normalnom životu možda ne sreće toliko, a sportaši su stalno izloženi tim situacijama i nekako se lakše snalaze u tim situacijama. Svaki poraz boli i ostavlja trag, pa trener i njegov tim mora biti jak na psihološkom planu i ponovo “vratiti” igrače. Mislim da je u modernije vreme to donekle jednostavnije, jer se igra svaka dva-tri dana, što znači da se nemaš vremena puno baviti ni porazima ni pobjedama.

U pobjedama moraš paziti da ekipa ne postane arogantna ili prepotentna, da ostane realna i zna šta može te što se od nje očekuje, a u porazima da se brzo iz toga izdigne i ponovo dođe na nivo koji u principu može igrati.

Kod poraza se većina ljudi malo okrene od tebe, a obitelj je uvijek tu da pomogne, i u teškim i lijepim trenucima, kada slavi zajedno s tobom. Bez funkcionalne obitelji vrlo se teško uspijeva u sportu, pogotovo profesionalni sportaši koji su nonstop na treninzima i i na utakmicama.

Izbornik Perkovac i reprezentacija / Photo: Marko Lukunic/PIXSELL

Jesmo li kao roditelji i kao društvo svjesni toga što sport može i treba značiti za djecu?

Mislim da smo u principu svjesni. Mi znamo da sport pomaže djeci u svim tim pogledima, da govorimo stalno i o pretilosti i svemu ostalom… Sve mi to znamo deklarativno, ali mislim da kao društvo ne poduzimamo dovoljno. U školama je sve manje i manje tjelesnog odgoja, ne radi se onako kako bi se trebalo raditi, a to je temelj svega.

Danas je dosta toga prepušteno roditeljima. Deklarativno smo, kao država i kao društvo, uvijek jaki na riječima. Međutim, vrlo je teško to provesti u praksu.

U tijeku su daljnje pripreme reprezentacije za siječanjski Euro u Njemačkoj. Čime biste bili zadovoljni?

Mislim da bi bilo sjajno da ova reprezentacija dođe do četvrtfinala ili polufinala. Uvjeren sam da ćemo napraviti iznenađenje – ako dođemo do četvrtfinala. A neće biti jednostavno doći do četvrtfinala, jer se križamo s teškom skupinom u kojoj su Nijemci i Francuzi. Ali imamo kvalitetu i, ukoliko se sve posloži onako kako bi trebalo, plasman među šest ili osam bi, za prvi put, bio zadovoljavajući.

Na putu kojim kreće hrvatska rukometna reprezentacija, preko Europskoga prvenstva, pa kvalifikacija i, vjerujemo, nastupa na OI u Parizu te na Svjetskom prvenstvu 2025. kojemu ćemo biti sudomaćini, svi naši slušatelji, čitatelji i djelatnici želimo Vam da ostvarite sve svoje – i naše – snove i vratite hrvatsku reprezentaciju u sam vrh svjetskog rukometa.