Nakon što je na Posljednjoj večeri oprao noge apostolima, Isus je rekao: “Dao sam vam primjer” (Ivan 13,15). Zapravo, jedini put kada pouzdano znamo da je nešto napisao bilo je prije nego što su mu farizeji doveli ženu uhvaćenu u preljubu, a On je pisao u pijesku, govoreći nam nešto o riječima: one su jeftine. Isus nije samo govorio o svojoj ljubavi prema nama; Dokazao je to, posebno na Veliki petak, piše o. Dan Patte s portala Catholic Exchange.

Michelangelov Mojsije, Bazilika Svetog petra u okovima, Rim /Foto: Unsplash

To je u skladu s Božjom objavom u Starom zavjetu gdje se On pokazao kao Bog pravde. Preko Mojsija je sklopio savez sa svojim narodom, Izraelom, pod uvjetima: “Stavio sam pred tebe život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Izaberi dakle život da živiš ti i tvoje potomstvo” (Pnz 30,19). Nakon što se vratio iz progonstva i pronašao Knjigu Ponovljenog zakona među ruševinama hrama, Ezra ju je pročitao naglas i “sav je narod plakao kad je čuo riječi zakona” (Neh 8,9). Shvatili su da je Bog mislio ono što je rekao preko Mojsija i svih proroka koji su ga slijedili: On je bio Bog pravde i nisu se obazirali na uvjete svog saveza s Njim. Godine 721. pr. Kr. Asirci su uništili 10 plemena Izraela na sjeveru, a 587. pr. Kr. plemena Benjamina i Jude na jugu su uništili Babilonci.

U Kristu je Bog dokazao svoju ljubav prema nama i to nisu bile samo riječi.

Danas smo pod sličnom osudom zbog opetovanog kršenja Božjih zapovijedi sažetih u Dekalogu. Nakon što je objavio da su “darovi i poziv Božji neopozivi” (Rim 11,29) i “svi koji se oslanjaju na djela Zakona pod prokletstvom su” (Gal 3,10), sveti Pavao je zaključio: “ Bog je sve predao neposluhu da se svima smiluje” (Rim 11,32). “Svi” znači svi, a ne samo neki jer je Stvoritelj upisao zakon u svako ljudsko srce. Otkriveno nam je u Svetom pismu samo zato što smo bili slijepi da bismo ga sami čitali i tako nastavili kršiti svoju ljudsku prirodu i zakone koji njome upravljaju. Svi smo mi ljudska bića i samo je jedan Stvoritelj. Svi smo prekršili Božje zapovijedi i zato stojimo osuđeni pred njim.

Pavao izjavljuje da je “bio razapet s Kristom”, što je slika krštenja.

Nije bilo nikoga tko je savršenije poštovao zakon od svetog Pavla koji je po vlastitom priznanju “napredovao u judaizmu” iznad mnogih svojih suvremenika i pokazao se revnijim za “pradjedovske tradicije” (vidi Gal 1,14). Sumnjivo je da bi se itko mogao izjednačiti s revnošću i napretkom koji je Pavao postigao u obdržavanju zakona, a ipak koliko ležerno ustrajemo u pretvaranju da to činimo kada bi sam sveti Pavao rekao svakome tko je bio voljan slušati: “S Kristom sam razapet; ipak živim, ne više ja, nego Krist živi u meni; Koliko sada živim u tijelu, živim od vjere u Sina Božjega koji me ljubio i samoga sebe predao za mene« (Gal 2,19-20). Pavao izjavljuje da je “bio razapet s Kristom”, što je slika krštenja. Kao rezultat toga, sada je opravdan, ne poštivanjem zakona ili litanijom postignuća pred Bogom, već kroz “vjeru u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene.”

Jedini put kada pouzdano znamo da je nešto napisao bilo je prije nego što su mu farizeji doveli ženu uhvaćenu u preljubu, a On je pisao u pijesku, govoreći nam nešto o riječima: one su “jeftine”.

Naš Bog je Bog od malo riječi. Nadahnuo je jednu knjigu napisanu preko raznih svetih autora tijekom tisuća godina i, “u punini vremena,” izgovorio Jednu Riječ, Riječ utjelovljenu u Isusu Kristu, koja je toliko puna značenja da je još uvijek otkrivam sva ova stoljeća kasnije. U Starom zavjetu Bog je u uništenju Izraela pokazao da je On Bog pravde, a u Novom zavjetu je dokazao svoju ljubav poslavši svog Sina da nas oslobodi naše osude zbog kršenja naše prirode i zakona koji njome upravljaju. Pet mudrih djevica je to razumjelo, kao i carinici i prostitutke u Isusovo vrijeme, te su se zbog toga pokajale i zamolile za milost. Isto tako, došlo je vrijeme da oživimo u vjeri i probudimo se iz sna svoje ravnodušnosti počevši od priznavanja velike ljubavi koja se nudi u Spomen-spomenu Kristove dokazane ljubavi u Euharistiji. Euharistija je, naposljetku, ono što je u srcu crkvene molitve od grčkog, eucharistia što znači “zahvala”. Zbog čega, možemo se pitati? “Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našem” (Rim 7,25) jer “sada nema nikakve osude onima koji su u Kristu Isusu” (Rim 8,1).