Računajući trajanje korizmenog vremena od Pepelnice do Velikog četvrtka, zaustavljamo se na brojci od 38 dana, ne računajući korizmene nedjelje. To nam pokazuje da je korizmeni post prije strukturiranja Vazmenog trodnevlja trajao do Velike subote i završavao uoči Vazmenog bdjenja. U najstarija vremena Veliki četvrtak nije imao poveznice s Vazmenim trodnevljem. Kada se Misa Večere Gospodnje počela slaviti kao uvod u trodnevlje, onda je i Veliki četvrtak postao dio trodnevlja. U Rimu u 4. stoljeću zabilježeno je postojanje slavlja pomirenja pokornika, na samom kraju Korizme, kako bi očišćeni od svog grijeha i izvršivši pokoru mogli ponovno sudjelovati u proslavi Kristova uskrsnuća. Već najstarije rimske liturgijske knjige sadrže tri obrasca za Veliki četvrtak: slavlje pomirenja pokornika, slavlje blagoslova ulja i spomen na ustanovljenje euharistije. Kasnije će kroz srednji vijek Veliki četvrtak imati samo ovo posljednje slavlje kao misu Večere Gospodnje; obrazac za pomirenje pokornika se prestao koristiti, a misa posvete ulja se već tada slavila samo u katedrali.

Misa posvete ulja, prema dugoj tradiciji Crkve, slavi se dakle na Veliki četvrtak ujutro, ali je posljednja liturgijska obnova dopustila mogućnost da se slavi iz pastoralnih razloga i neki drugi dan, ali što bliže blagdanu Uskrsa. Misu posvete ulja slavi biskup redovito u katedrali s okupljenim svećenicima svoje biskupije, a time se očituje zajedništvo prezbitera s njihovim biskupom, s naglaskom na obnovu svećeničkih obećanja. Zajedništvo prezbitera i biskupa jedne Crkve izražava se i preko posvete triju ulja (ulja za bolesnike, ulja za katekumene i krizmanog ulja), naime korištenjem tih ulja preko svećenika prigodom sakramenta krštenja i bolesničkog pomazanja i u drugim slavljima prisutna je pastoralna služba biskupa u svim zajednicama. Samo predslovlje mise posvete ulja donosi širu teološku sliku: »On sav svoj narod odlikuje kraljevskim svećeništvom i iz ljubavi prema braći odabire ljude koji polaganjem ruku postaju dionici njegove svećeničke službe.« Misa posvete ulja nije samo slavlje svećenika, već cijelog svećeničkog naroda. Objava je Crkve, tijela Kristova koje ima svoju organsku strukturu u različitim službama i darovima Duha Svetoga.

Vlč. mr. sc. Milan Dančuo / Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Na Veliki četvrtak, kako je već spomenuto, Crkva proslavlja spomen Isusove posljednje večere, odnosno ustanovljenja Euharistije iz kojeg izvire i sakramentalna snaga ministerijalnog svećeništva te se Crkva prisjeća i zapovijedi bratske ljubavi i služenja koja se uprisutnjuje kroz obred pranja nogu. Toga dana je Isus izdan i predan na osudu, stoga nakon Slave na Misi Večere Gospodnje zvona prestaju zvoniti, čime se naglašava ozbiljnost slavlja, a tišina groba i smrti u iščekivanju uskrsnuća odjekuje u tišini i odsustvu zvona i orgulja u liturgiji. Veliki četvrtak nas tako vraća u dvoranu Posljednje večere gdje Isus sa svojim učenicima slavi blagdan Pashe: blagdan kojim se Židovi prisjećaju izlaska iz Egipta i oslobođenja iz ropstva. Ali u posljednjim Kristovim satima života Pasha u dvorani Posljednje večere dobiva sasvim novu dimenziju, puno važniju od židovskog blagdana. Bog je dao Židovima zapovijed u Knjizi Izlaska da slave Pashu kao spomen i zahvalu na oslobođenje, ali Krist prije smrti i uskrsnuća ostavlja novu zapovijed, da kršćani blaguju Njegovo Tijelo i piju Krv do Njegova ponovnog dolaska.
Nakon židovske povijesne Pashe, možemo govoriti o Kristovoj povijesnoj Pashi koja dovršava onu drevnu židovsku. Kristova Pasha je prijelaz iz smrti u život, tj. prijelaz iz ropstva grijeha koje je počelo prvim padom čovjeka u novi i slobodni život koji dolazi s Kristom u kojem svi ljudi postaju djeca Božja. Za Židove je subota bila posljednji dan u tjednu, dan odmora i molitve jer se u taj dan i Bog odmarao nakon stvaranja svijeta i čovjeka. Za kršćane nedjelja postaje središte, osmi dan i prvi u tjednu koji na taj način simbolizira novo stvaranje te novi početak u Kristovu uskrsnuću od mrtvih, koje postaje izvor kršćanskog života. Stoga je razumljivo da euharistija koju slavimo svake nedjelje postaje spomen na sve ono što je Bog učinio u Kristovom otajstvu te izraz kršćanske zahvalnosti.

Identične geste vršenje je Isusove zapovijedi na Posljednjoj večeri da se sve to čini na njegov spomen.

Čitajući Evanđelja i izvještaje o Posljednoj večeri, nailazi se na nekoliko detalja koji privlače posebnu pažnju. Isus je te večeri uzeo kruh, zahvalio Bogu, razlomio ga i dao svojim učenicima. Slavlje Mise Večernje Gospodnje kao i svaka naša euharistija je identično ponavljanje tih Kristovih gesti jer u strukturi, nakon naviještenih čitanja i svećenikove homilije, slijede dijelovi koji obredno odgovaraju Posljednjoj večeri. Prinos darova koji se donose na oltar odgovaraju Kristovoj gesti uzimanja kruha; blagoslivljanje i zahvala Bogu je euharistijska molitva. Razlomiti kruh odgovara lomljenju hostije nakon molitve Gospodnje, a dati kruh učenicima u euharistiji je sama pričest u kojoj se kršćani hrane Kristovim Tijelom. Identične geste vršenje je Isusove zapovijedi na Posljednjoj večeri da se sve to čini na njegov spomen.

Između Posljednje večere i kršćanske euharistije postoji i razlika: Krist ustanovljenjem same euharistije na Posljednjoj večeri navješćuje svoju žrtvu na križu i uskrsnuće od mrtvih te predaje model kojeg će kršćani preuzeti i slaviti u Njegov spomen. Kršćani iz toga razloga slaveći euharistiju Njemu u spomen ne slave jednostavnu ili puku komemoraciju Posljednje večere, nego u zahvalnosti slave spomen na Kristovu žrtvu na križu koja postaje središnje mjesto novog Saveza. Poradi toga kršćani ne blaguju beskvasni kruh i meso živinčeta kao drevni Židovi u spomen na izlazak iz Egipta, nego blaguju Kristovo sakramentalno Tijelo u prilikama kruha i vina kao živi spomen na Kristovu smrt i uskrsnuće. To je spomen koji posadašnjuje Kristovu žrtvu pa u svakoj euharistiji koja se slavi Krist je prisutan. Krist ne umire svaki put iznova na križu u slavljenju euharistije jer je njegova žrtva bila samo jednom na brdu Golgoti u Jeruzalemu, ali u euharistiji ti povijesni događaji Kristove smrti i uskrsnuća obredno i sakramentalno postaju stvarni i za nas danas.