U današnjem sustavnom rušenju morala sve se više iskrivljuje i gubi kršćansko shvaćanje obitelji. Tako se zaboravlja da je brak sakrament i sve više se svodi na egoizam u dvoje. Drugi vatikanski sabor pak ističe da je bračna ljubav, „koja se posebno izražava i dopunjuje u samom bračnom činu” (GS 49), „po svojoj naravi usmjerena prema rađanju i odgoju potomstva” (GS 50). Ta središnja tvrdnja slijedi iz načela, kako ističe Humane vitae, koje se „temelji na neraskidivoj vezi između dvojakog smisla bračnog čina: smisla sjedinjenja i smisla rađanja. Tu je povezanost Bog ustanovio i čovjek je ne smije samovoljno raskinuti” (HV,12). Stoga, bračni je čin moralno ispravan jedino kada objedinjuje oba cilja: kad je izražaj ljubavi bračnih drugova i kad je po sebi otvoren prema začeću, piše iše don Josip Mužić za Svjetlo riječi.

Bračna nečistoća

Nečistoća je moguća i među supružnicima. Štoviše, danas je toliko raširena da je mnogi i ne uočavaju, a svećenici se ustručavaju o njoj govoriti. Ona se pojavljuje u dva oblika zavisno od toga koji od dva spomenuta cilja braka napada.

Bračni čin je nečist ako je rukovođen požudom a ne ljubavlju. Treba pojasniti da je tjelesna privlačnost prirodna i dobra, no požuda je puno više od toga jer se drugoga tada gleda samo kao objekt i sredstvo za zadovoljenje svoga nagona. Nekontrolirana požuda je ona koja razara sve oko sebe. Sjetimo se samo kralja Davida kad je počinio preljub koji ga je onda doveo da bude podli ubojica. Zato sv. Pavao upozorava: „Ženidba neka bude u časti u sviju i postelja neokaljana! Jer bludnicima će i preljubnicima suditi Bog” (Heb 13,4). Na drugom mjestu dodatno pojašnjava: „Doista, ovo je volja Božja: vaše posvećenje – da se uzdržavate od bludnosti, da svatko od vas zna svoje tijelo posjedovati u svetosti i poštovanju, a ne u pohotnoj strasti kao pogani koji ne poznaju Boga” (1 Sol 4,3-5). Prava ljubav je, i na tjelesnoj razini, u darivanju koje želi usrećiti drugoga.

Bračni čin je nečist ako je rukovođen požudom a ne ljubavlju.

Bračni čin je nečist ako isključuje plodnost. „Djeca su, bez sumnje, najdragocjeniji dar braka i uvelike pridonose dobru samih roditelja” (GS 50). Kultura smrti čini da se to sve više zaboravlja i da se djeca doživljavaju kao teret, a plodnost kao kazna koju treba izbjeći. Papa Pavao VI. izričito kaže: „Crkva (…) uči da je potrebno da svaki bračni čin mora ostati po sebi usmjeren prema prenošenju ljudskog života.” (HV, 11). To se odnosi na svaki bračni čin i nisu predviđene iznimke. „Isključen je svaki zahvat kojemu je svrha ili put za svrhu to da se onemogući rađanje novoga života” (HV, 14). Dakle, svaki je oblik kontracepcije teški grijeh. Prva Božja zapovijed dana ljudima, gledano kronološki, jest: „Plodite se i množite i zemlju napunite” (Post 9,1). Ona je dana našim praroditeljima i opet ponovljena nakon potopa i nikad nije opozvana. „Svima neka bude očito da se ljudski život i dužnosti njegova prenošenja ne ograničuju samo na ovaj svijet niti se mogu samo po njemu mjeriti i shvatiti, nego da su uvijek u vezi s vječnim određenjem ljudi” (GS, 51). Preko velikodušnoga rađanja i odgoja djece raste ljubav, umire sebičnost, surađuje se s Bogom i postiže se svetost.

Ako se spolnost ne živi u skladu s Božjim zakonima, ona postaje rušilačka sila i pretvara se u idola. Posljedice bračne nečistoće vidljive su svuda oko nas u razrušenim ili nesretnim obiteljima i patnjama djece. Manje uočljive ali još strašnije posljedice su u pobačajima koji supružnike pretvaraju u ubojice, nekad i serijske.

Odgovorno roditeljstvo

Odgovorno roditeljstvo je neostvarivo „ako se iskreno ne njeguje krepost bračne čistoće” (GS, 51). Pavao VI. jasno je naglasio: „U odnosu prema urođenim nagonima i društvenim osjećajima, odgovorno roditeljstvo znači potrebno gospodovanje koje nad njima moraju vršiti razum i volja. U odnosu prema fizičkim, gospodarskim, psihološkim i društvenim uvjetima, odgovorno roditeljstvo ostvaruju oni koji razborito i velikodušno odluče imati veliku obitelj, ili oni koji zbog ozbiljnih razloga i s poštivanjem moralnih zakona odluče da privremeno ili čak na neodređeno vrijeme ne rode novo dijete” (HV, 10). „Ako, dakle, postoje opravdani razlozi da se porođaji učine rjeđima, razlozi koji potječu bilo iz tjelesnog ili duševnog stanja bračnih drugova, ili iz vanjskih okolnosti, Crkva uči da je tada dopušteno voditi brigu o prirodnim mijenama, koje su imanentne moćima rađanja, te imati ženidbeni odnošaj samo u neplodnim razdobljima, i na taj način tako regulirati broj porođaja da se ne povrijede moralna načela što smo ih upravo izložili” (HV, 16). Stoga ako nema „ozbiljnih” odnosno „opravdanih” razloga, kako traži Humane vitae, i kod prirodnoga reguliranja poroda ima se kontraceptivni pristup odnosno upada se u teški grijeh.

I u braku treba živjeti uzdržavanje od spolnih odnosa koje nekad zna potrajati i mjesecima, primjerice nakon poroda, a nekad i godinama kao u slučaju bolesti.

I u braku treba živjeti uzdržavanje od spolnih odnosa koje nekad zna potrajati i mjesecima, primjerice nakon poroda, a nekad i godinama kao u slučaju bolesti. To zna biti herojska žrtva jer se živi pod istim krovom i dijeli istu postelju. Ljudski to prihvaćamo kada se radi o materijalnim probicima, kao kod rada u inozemstvu, gdje razdvojenost traje mjesecima. No kada to treba učiniti zbog ljubavi, onda je mnogima to jednostavno neprihvatljivo. Tako više nije rijetkost susresti slučajeve razvoda braka zbog teške bolesti supružnika, odnosno nemogućnosti imanja spolnih odnosa u braku.

Jedinstvo tijela i duše

Supružnici su pozvani da budu jedno tijelo, što znači da se s tijelom bračnoga druga treba ophoditi jednako kao sa svojim vlastitim. Zato zapuštanje zdravlja i izgleda nije samo protivno ljubavi prema sebi nego i prema bračnom drugu. Jednako tako bračni čin može biti i dužnost jer „žena nije gospodar svoga tijela, nego muž; isto tako nije muž gospodar svoga tijela nego žena” (1 Kor 7,4). Zbog toga Pavao ozbiljno opominje bračne drugove: „Ne uskraćujte se jedno drugome, osim po dogovoru, povremeno, da se posvetite molitvi pa se opet združite da vas Sotona ne bi napastovao zbog vaše neizdržljivosti” (1 Kor 7,5). Neopravdano uskraćivanje pod raznim izgovorima, ucjena i trgovina spolnim odnosom ruše zajedništvo supružnika i otvara prostor za grijeh. Dužnost na bračni čin prestaje onda kad bračni drug to traži nepravedno (npr. onanistički ili na štetu zdravlja), neozbiljno i nerazumno odnosno kad teško zanemaruje svoje roditeljske dužnosti, ako je pijan ili drogiran, ako je počinio preljub ili kad je to protiv dostojanstva osobe.[1]

Zanemarivanjem čistoće bračni čin se banalizira čime su posebno oštećene žene.

Supružnici su pozvani također i da budu jedna duša odnosno da postignu i razvijaju duhovno jedinstvo što je puno zahtjevnije od tjelesnoga. Potrebno je razvijati stoga i nutarnju čistoću, kojoj se protivi virtualna nevjera i preljub, i emocionalnu čistoću, gdje se lakomisleno poigrava s osjećajima i srce se naveže na nekoga drugog. Zanemarivanjem čistoće bračni čin se banalizira čime su posebno oštećene žene. Lako je postići spolno sjedinjenje, ali puno teže je da supružnici u cijelosti daju dušu i srce jedno drugome. Još zahtjevnije je da se slažu duhovno, da su se pronašli u Bogu i dijele istu nadnaravnu ljubav. Takvo duhovno zajedništvo jače je od bilo kakve druge naravne ljudske povezanosti.

Gledano ljudski zahtjevi braka mogu izgledati nemogući, ali treba imati na umu da je brak sakrament te da stoga supružnici dobivaju posebnu pomoć od Boga da mogu mirno i radosno živjeti i ono što nadilazi njihove snage.

[1]Augusto Sarmiento, El Matrimonio Cristiano, Eunsa, Pamplona, 1997., 380-381.