Crkva nas u rujnu poziva da produbimo svoju pobožnost prema sedam Marijinih žalosti, a to su: Šimunovo proročanstvo, bijeg u Egipat, potraga za djetetom u Jeruzalemu, susret s Isusom na križnom putu, stajanje podno križa, raspeće i skidanje s križa te Kristov ukop. Otkuda u ovoj priči Padre Pio?

Patnjom do svetosti

1) “Križ te neće uništiti; ako te njegova težina natjera da ‘teturaš’, njegova će te snaga također održati.”

Sjetimo se Šimuna Cirenca. On bi nas trebao podsjetiti da ćemo, kada teturamo pod teretom križa, doživjeti i Kristovu blizinu.

2) “Trpeći možemo nešto ponuditi Bogu.”

Naša patnja može biti dragocjeni dar koji možemo dati Bogu dok smo još na zemlji – za obraćenje duša, za one koje volimo, za duše u čistilištu i sl.

3) “Tvoje su suze sakupili anđeli i stavili ih u zlatni kalež, a naći ćeš ih kada se postaviš pred Boga.”

Padre Pio bio je poznat po odanosti svom anđelu čuvaru. Na tom tragu, sveta Terezija Avilska savjetovala je u Zamaku duše da trebamo pustiti “suze da kapnu kad ih Bog pošalje”.

Podsjetimo, rođen kao Francesco Forgione 1887., ovaj veliki talijanski svetac živio je u samostanu u San Giovanni Rotondu.

Neposredno nakon slavljene sv. Mise 20. rujna 1918., Padre Pio imao je viziju Isusa i tada je primio stigme ne samo na rukama, nego i na nogama i boku. Mnogi su ga tijekom života progonili zbog tih rana. Neki u Vatikanu bili su skeptični prema Padre Piju i na nekoliko godina odredili da sv. Misu može slaviti u svojoj privatnosti. Padre Pio je podnio ovu duboku tugu s herojskom strpljivošću, s povjerenjem u Boga.

U blizini samostana izgradio je bolnicu koju je nazvao “Kuća za ublažavanje patnje”.

Obratimo se, dakle, našoj Žalosnoj Majci i zagovoru Padre Pija kada želimo da se naša patnja zadobije smisao!