Ima vječna zvijezda zlatna – za oblacim negdje trepti,

ne vidje je smrtno oko, samo srce za njom hlepti.

Srce samo zvijezdu sluti – ideja je vječna, sama,

Adamovo teži pleme k njojzi krvlju i suzama.

Nitko ne zna kad se rodi – možda pravo onog sata,

kada su se strašnom lupom zatvorila rajska vrata.

Il’ su lažni ideali, ili laže ovo doba

tko će otkrit ovu zvijezdu s ovu stranu našeg groba?

(S. S. Kranjčević)

Kolika je samo aktualnost ove Kranjčevićeve pjesme! Doista, tko će otkriti ono što se nalazi s onu stranu našeg groba? Tko će ovaj svijet uvjeriti u Uskrs? Nije li čudno kako se neprestano pitamo: tko će nas uvjeriti u nešto o čemu neprestano slušamo kao o nečemu prevažnom, što je jedini temelj naše vjere?

Piše tako don Ivan Jurin, biskupijski kancelar i povjerenik za pastoral mladih Hvarske biskupije’ u najnovijem uskrsnom broju časopisa ‘Kruvenica’ kojeg izdaje katedralna župa u Hvaru.

U svojoj redovitoj rubrici ‘Kancelarova besida’ don Ivan, inače i kapelan u Hvaru, u najnovijem izdanju ovoga župnog prigodnika zapaža nadalje:

Kruvenica (travanj 2019.)

Kako onda uopće ovom svijetu navijestiti radost koju donosi uskrsnuće Kristovo? Kako danas hrabro poput Petra reći:

Mi smo svjedoci svega što on učini u zemlji judejskoj i Jeruzalemu. I njega smakoše, objesivši ga na drvo! Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje – ne svemu narodu, nego svjedocima od Boga predodređenima – nama koji smo s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih.

Kako i dalje svjedočiti kad vidimo da nije naš svijet tako bajkovit? Nije se ovaj svijet puno promijenio od svojega početka, već se uvijek iznova otkrivaju poznati kriteriji života. Kao da se čini da čovjek koji u životu želi uspjeti jednostavno zna da govor o nekoj ljubavi, žrtvi, predanju nije baš najbolji recept za uspjeh. Čovjek će, uz sav boravak u crkvi, tako lako drugom čovjeku podmetnuti nogu, zabiti prijatelju nož u leđa.

Kao da samo oholi, bolesno ambiciozni, samo oni koji imaju obraza srušiti sve oko sebe, pregaziti svakoga da se domognu onoga što žele, mogu biti uspješni. I tako, jao onima koji nemaju. Jao onima koji su se siromašni rodili. Jao onima koji nisu rođeni pod sretnom zvijezdom.

Zašto bi čovjek svake nedjelje gubio sat vremena u crkvi kad to vrijeme može i drugačije osmisliti? Zašto bi se čovjek žrtvovao za druge, za obitelj i bližnje kad mu se to neće uvijek vratiti? Zašto bi čovjek bio budala i ne uzvratio istom mjerom?

Mlada misa 2015. (Foto: BracOnline)

I danas ne možemo ništa drugo reći osim da postoji samo jedan odgovor. Taj odgovor je toliko jednostavan, toliko jasan – zato što je Krist doista uskrsnuo. Samo ako je Krist živ, ako On sada vlada ovim svijetom – postoje drugi kriteriji života. Samo ako zemlja nije progutala Onoga koji je ljubio svoje do krvi, do smrti – onda se isplati živjeti drugačije.

Samo ako je siromašni i od prijatelja napušteni ustao iz smrti, onda svi patnici, siromasi i bolesni, stari i nemoćni nisu šljam, već krema našega društva. Samo ako Bog nije ostao prikovan za ljudsku mržnju – onda postoji samo jedan kriterij života koji se uistinu može nazvati životom, a to je ljubav koja se daruje do kraja.

Ako je Krist doista živ i ako nas je On okupio u svoju Crkvu, onda smo mi oni koji gledaju drugačije. Oni koji vide da će svaka suza jednom biti obrisana, svaka bol će biti uništena, a svaka smrt će završiti uskrsnućem. Ako smo još daleko od takvih očiju, onda se i nama događa isto što i apostolima koji trče prema grobu.

Učenici odlaze na grob, potpuno uvjereni da će tamo pronaći Krista. Oni idu u potragu za Gospodinom i to na jedino mjesto gdje Njega nema, odnosno na mjesto smrti. Itekako je moguće i danas tražiti i pokušavati naći živoga Boga u grobu. Tražiti živoga Boga i misliti kako je vjera samo skup istina koje treba naučiti i povremeno izbaciti, znači tražiti Boga u grobu, a tu ga nema.

Misliti kako biti kršćanin znači samo ući u jednu zajednicu koja je u službi neke beživotne ideologije, znači tražiti Boga u grobu, a tu ga nema.

S kateheze u Jelsi

Živjeti kršćanstvo vjerskim minimumom, povremeno poviriti u crkvu i primiti koji sakrament znači tražiti Boga u grobu, a tu ga nema. Dičiti se kršćanskom baštinom i imati puna usta Boga, a živjeti po vlastitim pravilima, znači tražiti Boga u grobu, a tu ga nema.

Ne nalazi se Bog u grobu, u mjestu smrti. Bog se nalazi u životu, ma kakav on bio. Bog je živ u životu čovjeka koji postaje svjestan da nije moguće živjeti ako Krist nije uskrsnuo. I zato je posebna rečenica uskrsnog evanđelja: Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Povjerovao je jer je vidio nešto više od praznoga groba. Vidio je koliko je logično da je živ onaj koji je toliko ljubio ljude, koji je ušao u njihove živote i preobrazio ih.

Dok danas gledamo Uskrsloga, vidimo više od zvijezde koju srce sluti, kojoj cijelu povijest Adamovo teži pleme krvlju i suzama. Vidimo otvorenu pukotinu nad nebom, vidimo što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu. Ako shvatimo poruku uskrsnuća, onda spoznajemo kako nije nebo sasvim zatvoreno nad zemljom.

Nebo, nešto od te Božje svjetlosti prodire – najprije skromno, a onda sve snažnije – u naš život. Tada se u nama, bez obzira koliko bili teški i nepodnošljivi problemi koji nas pritišću, rađa radost. Tada mi, poput Marije Magdalene, Petra i Ivana, postajemo pukotina kroz koju nebo gleda na zemlju i k njoj se spušta.

I tada znamo – Bog je živ. On je na našoj strani. Više nema poteškoća, nema niti jednog dijela života i svijeta u kojega ne bi moglo prodrijeti njegovo svjetlo. Jednom će sve biti jasno, jednom će svako zlo biti poraženo jer znamo da On vlada čitavim svijetom.

Sve je u njegovoj ruci jer sve je iskusio i proživio. Poražen je pobijedio, odbačen je čitav svijet prihvatio i ubijen zauvijek živi. Od toga trenutka, ma koliko god ga svijet odbacivao, mi smo svjedoci Božje logike koja će zauvijek biti ista:

Kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo: kakvo čudo u očima našim! – zaključuje don Ivan Jurin, biskupijski kancelar. On je zadnjeg vikenda u ožujku predvodio 5. Planinarski križni put Hvarske biskupije od Brusja do središta ove naše trootočne biskupije, a čije su fotografije (foto: Ivo Vučetić) ilustracija ovoga teksta koji je u tiskanom izdanju objavljen u hvarskoj ‘Kruvenici’.