Svi evanđelisti izvješćuju kako je Isus  hodio po vodi, dok su se učenici mučili s valovljem i protivnim vjetrom. Ali onda u nastavku svi izvjestitelji stavljaju svoje posebne naglaske.

U Marka učenici su zaprepašteni, pitaju se u čudu, tko je ovaj, da čak morem hodi. Kod Mateja imamo Isusa kako hodi i učenike smiruje govoreći im kako je on to glavom. Jedino u Mateja Petar hodi po vodi na Isusovu riječ. Petar počinje sumnjati u trenutku kad je odvratio pogled od Isusa i prepao se valovlja. Počeo tonuti u dubine, u provaliju mora, gubiti tlo ali i život pod sobom. Isus ga hvata za ruku i spašava od potonuća.

Jučer je doživio čudo umnažanja kruhova i zato vjeruje da će ga valovlje u Isusovoj blizini nositi. I nosilo je dok je bio pogleda netremice usmjerena prema Gospodinu, dok su bili jedan u drugoga usmjereni pogledom. Voda nosi dok ima vjeru koja je kadra i brda premještati. Ali to samo kratko traje, dok nije posumnjao i prepao se valovlja. Počinje tonuti i vikati u pomoć.

Koja poruka za nas iz Isusovih riječi, Petrova postupka, Isusova prijekora? Sve u životu zavisi od usmjerenosti pogleda, misli i srca prema Gospodinu. Sve zavisi od sinergije s Gospodinom. Od njega dolazi snaga, on stvara onaj most koji pomaže prijeći na drugu obalu. Treba prevladati sumnju. Svi smo na putu prema drugoj obali, prema pjesnikovoj riječi: “Valja nama preko rijeke!” – Valja nam se zaputiti u drugom smjeru, pravome, valja nama kročiti, stupati prema vječnosti. I netko nam dolazi ususret. Treba nadići sumnju i nepovjerenje.

“Malovjerni, zašto si posumnjao?” Zašto dvojiš? Uzmemo li grčki izvornik, grčka riječ za sumnju, dvojbu, znači doslovce: Podvojenost u sebi, raz-dvajanje, u-dvojenost. Čovjek nije cjelovit i jedinstven, on je raz-dvojen, u-dvojen, po-cijepan. Nije čitav, nije cio, nije integralan, nije čist, nego pocijepan, podvojen. Gospodin je rekao Abrahamu: “Hodi preda mnom cjelovit (tj. integralna osoba), budi čitav. Budi neporočan, takav hodi pred mojim licem!” (usp. Post 17,1).

Sumnja i strah je naš condition humaine, to spada na našu ljudsku narav, datost. Sumnje i strahovi obuzimlju učenike i nakon Isusova uskrsnuća. Ne vjeruju da je on to glavom. Pa čak i prije samoga rastanka prema Matejevu Evanđelju na brdu u Galileji, odakle ih šalje u cijeli svijet veli se kako su neki posumnjali. Posumnjali su treba li se Gospodinu pokloniti.

Stoga ova zgoda iz evanđelja stavlja i pred nas osobno upitnike glede naše vjere i povjerenja. Možemo li shvatiti svoj hod za Isusom kao hod po vodi, nad bezdanom, nošen jedino njegovom riječi kojom obećaje sigurnost da je moguće odvažiti se i smjelo poći u njegovu smjeru? Pa ako treba i u nemoguću situaciju? Jesu li naša vjera i nada sigurno sidro naše duše, sigurno uže na visećem mostu nad bezdanom, komad čvrsta tla nad živim pijeskom? “Ništa nije teško samo ako smo mi lagani”, reče netko. “Anđeli su sposobni za let jer se ne prave važnima. To bijaše uvijek kršćansko ćutilo… Lako je biti težak, teško je biti lagan. Sotona je pao zbog svoje prevelike težine”, rekao je jednom obraćenik Chesterton. Dok je Petar za trenutak bio do kraja usmjeren na Gospodina, bio je lagan kao pero te je mogao hodati po vodi. Lagan, ne lakomislen, dakle, do kraja opušten, miran, prozračan, nošen iznutra i izvana Gospodinovom riječi i pogledom. Dobri Papa Ivan veli: “Sve je lagano kad se odvojimo od sebe”, kad svoje težište prebacimo u Gospodina.

 Gotovo se, dakle, stalno ponavlja pitanje naših životnih težišta, uporišta, sigurnosti, životnih osiguranja. Tko nam podaruje sigurnost u životu? Što nam podaruje konačni mir u valovlju života? Često se na kraju otkriva da se u životu najviše strašimo onoga u što redovito polažemo najviše svoja nadanja. Stoga se potrebno otrgnuti tome, izići iz vlastite ljušture i nesigurne životne barke te čuti glas koji veli: “Ne boj se, ja sam. Budi odvažan.”

Refren je to cijelog Starog zavjeta, a s time nastupa i Isus. Uzima sebi Jahvine predikate. U njemu žive i ostvaruju se sva naša nadanja i želje, sve naše utopije i životni nedohodi, te sve naše životne skrbi oko samoodržanja, života, budućnosti, padaju pred njim u vodu i postaju zapreka na putu. Treba imati samo jedno nepokolebljivo u svijesti i srcu: Nemoguće je ispasti iz Božje ruke, makar se rušila mora, na nas sručila i sama brda, kraljevstva, makar se nama dogodila i najgora apokalipsa. Konačno i najveće čudo našeg života jest u susretu koji može nositi i svemu dati nutarnji sadržaj i smisao. Takav se može dogoditi samo pred Isusom i s Isusom.

Današnji nam odsječak govori i o tome, u čemu je zapravo čovjekova sigurnost. Što nas to nosi u životu? U što polažemo svoje nadanje? Koja to nas osiguravajuća društva, koje nas to zdravstveno osiguranje može spasiti od navale bolesti, epidemije, prirodne katastrofe? Pa vidimo i čitamo svakodnevno o orkanskim olujama usred ljeta po cijeloj Europi. Što mogu tu osiguranja, mirovinsko, životno, ove ili one ‘kase’ ili životna osiguranja? Ništa od toga ne nosi niti daje uporište. Dakle, gdje je uporište, u što se uzdamo? Papa ne prestaje ponavljati: Bog je ljubav. Jedino ljubav, i zato Isus uči svoje nasljedovanju i ljubavi.

  Život nam može nositi samo egzistencijalni susret sa samim Gospodinom. To je ono čudo koje se događa u istini i ljubavi. Tada svijet prestaje biti ona strašna neman i zjapeći bezdan koji nas guta.