Pripadnik 4. gardijske brigade “Pauci” Ante Čokolić gostovao je u podcastu “Gdje si bio ’91?” urednika i voditelja Borne Marinića. Tom prigodom prisjetio se ratnih godina i događaja koji su obilježili njegov život. Posvjedočio je kako je na Dinari doživio i kliničku smrt.

Prisjetio se kako su on i nekolicina njegovih prijatelja otišli u polje u akciju, a dio ih je ostao na položaju u bunkeru. “Kada smo došli u polje, osjećao sam kako me Gospa posjela na put, iako je oko mene sve bilo prekriveno snijegom, ali sjeo sam na to mjesto. Ponešto sam znao o ‘bijeloj smrti’ te sam osjetio da sam nepokretan i nijem i shvatio sam da me hvata ‘bijela smrt’. Nisam mogao govoriti i nisam se mogao micati”, prisjetio se Ante Čokolić.

Nisam mogao govoriti i nisam se mogao micati.

Kazao je kako se pokušao motivirati na neki pozitivan način kako ne bi umro, ali to nije djelovalo. Istaknuo je da mu je kasnije motivacija bio njegov anđeo čuvar, pokojni Niko. “Motivirao sam se na način da sam ga krenuo dozivati i rekao sam sebi: ‘Ako se uspiješ pomaknuti, vas dvojica ćete se jednog dana vidjeti’. I tada sam prvi puta doživio neuspjeh, bez obzira što sam njega dozivao jer sve što sam u životu napravio nakon njegove smrti, napravio sam uz njegovu pomoć. Sve u životu što sam postigao rekao bih da me je on vodio i da mi je bio motivacija. Tada nisam uspio i shvatio sam u koliko sam ozbiljnom stanju”, rekao je.

Bilo kojim riječima da pokušam objasniti koja je to toplina i fizička ugoda, to je nemoguće.

Naglasio je da je imamo osjećaj kako sve stanice tijela vidi i da ih može prebrojati, od tjemena do placa na nozi. Prisjetio se da su mu stanice tijela nalikovale na jaje na oko te dodao: “Imao sam osjećaj da me to unutra grije. Riječima je to neopisiva toplina. Bilo kojim riječima da pokušam objasniti koja je to toplina i fizička ugoda to je nemoguće. Najveći fizički ugođaj koji čovjek može doživjeti. Nama poznatim riječima je neopisivo. Nisam dozvolio da me to preplavi. Prvo sam se pokušao motivirati na lijep način, a nakon toga počeo sam se svađati sam sa sobom. Ništa nije pomagalo. Shvatio sam da odlazim”.

Toga sam se sjetio tada na Dinari i u jednom trenutku sam nakon toga izišao iz svoga tijela nekih dva metra u visinu i pomaknuo se desno sa strane. Tijelo se odiglo od poda i lelujalo.

Legendarni hrvatski branitelj Ante Čokolić na svoj humorističan način kazao je kako mu je u tim trenucima kroz glavu prolazila misao kako su svi njegovi prijatelji poginuli kao heroji samo će se on kao ‘papak‘ smrznuti na polju. Prisjetio se kako ga je podsvijest vratila na djetinjstvo, na treću godinu života. “Vratio sam se u detalje na jedan događaj koji se zbio u mojoj trećoj godini. Otac me kroz vinograd nosio na ramenima i rekao mi: ‘Ante, cijelo vrijeme ja nosim tebe, sad je vrijeme da ti nosiš mene’, pa sam mu ja odgovorio: ‘Tata, tko je vidio da mala djeca nose odrasle ljude?’. Toga sam se sjetio tada na Dinari i u jednom trenutku sam nakon toga izišao iz svoga tijela nekih dva metra u visinu i pomaknuo se desno sa strane. Tijelo se odiglo od poda i lelujalo. Nakon nekoliko trenutaka vratio bih se u svoje tijelo potpuno svjestan što se dogodilo”, naglasio je.

Ispričao je da je u jednom trenutku vidio raj i pakao. “Raj je bio takva bjelina kakvu je riječima nemoguće opisati. Nama je sinonim za bijelu boju mlijeko i snijeg, međutim, ta bjelina raja je nešto neopisivo. Sve je bijelo i put i stabla i anđeli. Voda i jezero je bijelo. A odmah desno je bio pakao, kao središte uragana. Vrtjela se crnina i usisavala duše u utrobu. Sve je crno i apsolutno ništa se nije dolje vidjelo. Taj vir je usisavao duše i bacao ih dolje u utrobu zemlje. U tom trenutku mi je prošao cijeli život kroz glavu i shvatio sam da nemam nikakav smrtni grijeh na duši. I moja duša je išla u raj i ja sam se u tom trenutku prestao boriti da ostanem na ovozemaljskom životu. Bio sam presretan što idem u raj i želio sam otići te nisam više imao želje ostati na ovome svijetu. Nakon toga mi je prošla misao kroz glavu kako će za mnom plakati svi koji me vole, a zapravo bi se trebali veseliti. Bilo mi je važno kako ću im prenijeti tu informaciju da ne trebaju plakati nego veseliti se. Kad sam shvatio da idem u raj prestao sam se boriti”, posvjedočio je Čokolić.

Bio sam presretan što idem u raj i želio sam otići te nisam više imao želje ostati na ovome svijetu.

Kazao je kako su to vjerojatno bile zadnje sekunde života. “Nakon toga došli su dečki s kombijem. Ustao sam se i tek sam nakon nekoliko dana shvatio da moje tijelo ne prepoznaje temperaturu. Išao sam to u siječnju testirati na Žnjan. Temperatura mora je bila niska, puhala je jaka bura, a ja sam se kupao. Izišao sam van i sušio se na buri bez ikakvog osjećaja hladnoće. Bio je jako neobičan osjećaj ne imati osjećaja za temperaturu”, kazao je.

Shvatio sam tada da je smisao našeg života pomaganje ljudima oko sebe.

“To iskustvo me nije promijenilo samo fizički nego me promijenilo i duhovno. Shvatio sam tada da je smisao našeg života pomaganje ljudima oko sebe. Nismo sami sebi svrha, nego je svrha našeg postojanja pomaganje ljudima oko nas, onima koji su u potrebi. Tako da sam se kroz život bavio razno raznim humanitarnim radom”, zaključio je.

A cijeli razgovor s ovim iznimnim čovjekom poslušajte ovdje!