Uvodeći okupljene vjernike u misno slavlje, p. Šimić  istaknuo je kako je sv. Ignacije tražio Božje milosrđe i drugima htio pokazati put do Božjeg milosrđa pišući Duhovne vježbe. “Neka zagovor sv. Ignacija nama isprosi milost da nam se Gospodin smiluje i na nama pokaže svoje milosrđe, a mi da se pred njim priznamo grješnicima”.  U homiliji, govoreći o životu sv. Ignacija, propovjednik p. Nikolić posebno je istaknuo Ignacijev odnos prema bolesnima i njegovo vlastito proživljavanje teških trenutaka kada je i sam bio bolestan. Ležeći na samrti poslao je svoga tajnika da zatraži blagoslov Svetoga Oca, no prije njegova povratka već je bio umro, a među ljudima se odmah govorilo da je bio svetac. 

Ignacije je sebe nazivao hodočasnikom, što spominje i u svojoj autobiografiji prozvanoj kao “Izvješće jednog hodočasnika”, iako u svojoj 47. godini ostaje ograničen samo na Rim. “Bio je veliki putnik unatoč tome što je hramao na jednu nogu na koju je bio ranjen u obrani Pamplone. Putovao je lađom, na konju, na muli, a najčešće je hodao. To su bile velike udaljenosti koje je morao prijeći”, istaknuo je propovjednik te nastavio: “Nosio je u sebi želju za hodočašćem i hodao je u kontemplativnoj samoći i tišini unatoč svojim kroničnim bolestima i velikim tjelesnim slabostima s kojima se mučio i koje su mu uzrokovale njegove fizičke pokore koje je činio. Slabosti je znao pobjeđivati svojom znakovito snažnom voljom koju je poticao i hranio istinskom ljubavlju.”

Osobito je istaknuo Ignacijevu brigu za druge bolesnike navodeći primjere  posjeta bolesnim prijateljima pješačeći čak preko 100 km, a pritom je i sam bio bolestan, u vrućici, bosonog i gladan. Propovjednik je poručio kako Ignacijeva putovanja nisu bila turistička, nego su bila vođen Božjim duhom, pa se u njima ogleda i jedna dimenzija njegove duhovnosti. “Njegove Duhovne vježbe nutarnji su duhovni put, nutarnje duhovno hodočašće duše prema Bogu svojemu Stvoritelju. U njima se duša čisti, oduševljava da bi se potpuno predala Bogu u službu. Kada ih je sam obavio, onda ih je zapisao i kroz njih poručio: Ovo je moj duhovni put, moje duhovno hodočašće na kojemu sam susreo Boga, to je moj doživljaj Boga i moje iskustvo Boga. Ako ih i ti obaviš, onda to može biti i tvoje duhovno hodočašće na kojemu ćeš susresti Boga i to će biti tvoj doživljaj Boga i tvoje iskustvo Boga”, zaključio je propovjednik. 

Obrativši se slavljeniku, superior Nikolić zahvalio mu je na godinama služenja kroz svećeništvo i redovništvo.  Zahvalio mu je i na svjedočenju života u okrilju ignacijevske ostavštine, jednako kao i Bogu koji je omogućio njihov susret i zajedničko hodočašće prema vječnosti. “U tebi se očitovala izvanredna snaga Božja onda kada si bio pritisnut”, zaključio je p. Nikolić.

Isusovac p. Jerko Šimić za svećenika je zaređen na svetkovinu sv. Ivana Krstitelja 24. lipnja 1963. godine. Djelovao je u više isusovačkih rezidencija. Veći dio svog svećeničkog života služio je kao odgojitelj. Za vrijeme službe u Dubrovniku bio je i upravitelj župe Velike Gospe na Koločepu.

Na svečanom misnom slavlju pjevao je crkveni zbor “Marija” koji pjeva na euharistijskim slavljima u crkvi sv. Ignacija.