Molitva je čovjeku prirodna kao i disanje, jelo, spavanje i ljubav. Za filozofa, pjesnika i svakog čovjeka molitva je veza sa strahopoštovanjem i čuđenjem, i sa svime što je istinito, dobro i lijepo. Molitva otvara pojedinca, tijelo i dušu, ulijevanju milosti, dara božanskog života i ljubavi, što vodi potencijalu za ljudski procvat. Ovaj potencijal postaje djelotvoran kada se tada djeluje na primljeni dar i tako postaje iskreni dar sebe drugima. Ovo očitovanje ljubavi izgrađuje Božji grad, Tijelo Kristovo, i tako ispunjava sam smisao i svrhu našeg života, piše Jack Rigert s portala Catholic Exchange.

Sv. Papa Ivan Pavao II. rekao je da vjera potiče razum da izađe iz svake izolacije i spremno se izloži riziku kako bi mogao postići sve što je lijepo, dobro i istinito, te tako ona postaje uvjereni i uvjerljivi zagovornik razuma.

Položaj osobe koja ne moli i odbija Božje darove nije nimalo zavidan. Živjeti u “diskonekciji” s Bogom rezultira uzaludnim pokušajem da beskonačnu milost zamijeni konačnim stvarima ovoga svijeta. Ljudska bića postaju proždrljiva i požudna stvorenja, jer svi pokušaji da se izgradi grad na temeljima grijeha i smrti ne uspijevaju zadovoljiti najdublje želje ljudskog srca.

Ljudsko srce stvoreno je za više. Zato molim.

“Međutim, razlog zašto se filozof može usporediti s pjesnikom je sljedeći: obojica se bave čudesnim.” – Toma Akvinski

Moj prijatelj Jimmy Patridge vratio se kući iz Vijetnama bez nogu, seksualna revolucija bila je u punom jeku, ubojstvo nerođenih postalo je ozakonjeno pravo. Povrh toga, razvod bez krivnje ostavio me da se pitam o smislu života i ljubavi. Pitao sam se kako se ljubav između dvoje ljudi, nekoć tako lijepa i obećavajuća, pretvorila u odbijanje, pa čak i u mržnju. Vidio sam negativan učinak koji je razvod imao na moje prijatelje iz djetinjstva.

Sa sedamnaest godina, najstariji od petorice dječaka, osjećao sam se zbunjeno, zatvoreno i tjeskobno. Radio sam većinu noći od 15:00 do 23:00 kao pomoćnik kuhara u velikoj hotelskoj kuhinji nakon škole. Moja je obitelj trebala novac; osim toga, svijet rada donio mi je osjećaj zadovoljstva i bijeg za moj uznemireni um.

Počeo sam se pitati je li to sve što postoji? Bol i užas rata, ljubav svedena na seks, brakolomstvo, posao da se plate računi, a možda čak i zaluta u radoholičarstvo.

Rano zanimanje za filozofiju dovelo me do Josefa Piepera koji je napisao: „Sve više i više, u današnje vrijeme, identificiraju se „opće dobro“ i „zajednička potreba“; i (što je isto) svijet rada postaje cijeli naš svijet; prijeti da će nas potpuno progutati…sve dok na kraju ne postave “potpuno” pravo na cjelokupnu ljudsku prirodu. Svijet u kojem nema mjesta za filozofiju ili filozofiranje u pravom smislu te riječi… Platon je, kao što svi znaju, praktički poistovjetio filozofiju i Eros, urođenu želju za svime što je istinito, dobro i lijepo. A što se tiče sličnosti filozofije i poezije, postoji malo poznata i neobična Akvinčeva izreka koja se pojavljuje u njegovom komentaru na Aristotelovu Metafiziku: Filozof je, kaže on, povezan s pjesnikom u tome što se oboje tiču s čuđenjem, s čuđenjem i s onim što nas tjera da se čudimo.

(Filozofski akt, str. 78, 79, 82)

Papa Ivan Pavao II. je dodao: „Pouke iz povijesti pokazuju da je to put kojim treba ići: potrebno je ne napustiti strast za konačnom istinom, žudnju da se za njom traga ili smjelost da se u traženju kuju novi putovi. Vjera je ta koja potiče razum da izađe iz svake izolacije i spremno se izloži riziku kako bi mogao postići sve što je lijepo, dobro i istinito. Vjera tako postaje uvjereni i uvjerljivi zagovornik razuma.” (Fides et ratio, br. 56)

To mi je bilo dovoljno, trebalo mi je vremena da pronađem istinu ako ona postoji. U nadi da bih mogao pronaći odgovore, otišao sam od kuće prvom prilikom, bez ikakvih drugih planova osim pronaći prostor za boravak i razmišljanje u blizini planina ili oceana. Poznavao sam nekoga u Denveru, tamo bih počeo. Unovčio sam svoju zadnju plaću i bacio ruksak, cipele za planinarenje, nešto dodatne odjeće i svoj bicikl s 10 brzina u stražnji dio starog karavana, sve ostalo prodao ili poklonio i odvezao se.

Čudo molitve otkriva se pokraj zdenca na koji dolazimo tražiti vodu: ondje Krist dolazi ususret svakom čovjeku. On je taj koji nas prvi traži i traži od nas piće.

Jednom sam, planinareći po Stjenjaku, slijedio strmu životinjsku stazu kroz drveće i grmlje dok nisam došao do čistine točno iznad granice drveća. Malo dalje ugledao sam usamljeno stablo koje je stajalo uz ono za što sam se nadao da je vrh planine i krenuo sam prema njemu. Tamo sam zadivljeno stajao pred prizorom ispred sebe. S druge strane doline uzdizala se još viša, zapanjujuća planina prekrivena snijegom. S njegovog vrha, izgledajući poput tekućeg srebra koje svjetluca na suncu, padao je slap koji se spuštao ispod. Pjev ptica bio je posvuda, pčele i leptiri kretali su se među poljskim cvijećem u dolini ispod zajedno s krdom losova, teladi su trčale i skakale, dok su odrasli pasli u blizini.

Molitva je čovjeku prirodna kao i disanje, jelo, spavanje i ljubav.

Skinuo sam ruksak i sjeo, leđima naslonjen na stablo, da sve uzmem u sebe. Taj dan nisam našao sve odgovore na svoja pitanja, ali sam osjetio da su strahopoštovanje, čudo i ljepota ispred mene otvorili vrata da sam pozvan da uđem. Počeo sam moliti. Gotovo odmah mali krug mog svijeta, u kojem sam zauzimao toliko prostora, postao je mnogo veći. Postao sam manji, ne zato što sam se smanjio, već zato što sam dobio vid i moj krug se proširio prema van. Pokušavao sam pronaći istinu u malom krugu u čijem sam središtu bio ja. Živio sam u “maloj i skučenoj vječnosti, kada mi nisu bili potrebni novi argumenti koliko da im dam zraka” (usp. G.K. Chesterton). Molitva je, poput grane ponovno povezane s trsom, otvorila manju priču mog života strahopoštovanju i čuđenju veće priče.

Poniznost je temelj molitve! Tek kada priznamo da “ne znamo moliti kako treba” (Rim 8,26), spremni smo slobodno primiti dar molitve.

“Želimo puno više — nešto na što knjige o estetici malo obraćaju pozornost. Ali pjesnici i mitologije znaju sve o tome. Ne želimo samo vidjeti ljepotu, ali, Bog zna, i to je dovoljna blagodat. Želimo nešto drugo što se teško može opisati riječima – sjediniti se s ljepotom koju vidimo, prijeći u nju, primiti je u sebe, okupati se u njoj, postati dio nje.” – C.S. Lewis, Težina slave

„Molitva je težnja srca, to je jednostavan pogled usmjeren prema nebu, to je vapaj priznanja i ljubavi, koji obuhvaća i kušnju i radost; konačno, to je nešto veliko, nadnaravno, što širi moju dušu i sjedinjuje me s Isusom.” – Sveta Terezija od Djeteta Isusa

“Molitva je uzdizanje uma i srca Bogu ili traženje dobrih stvari od Boga.” – Sveti Ivan Damaščanin. Ali kad molimo, govorimo li s visine svoje oholosti i volje ili “iz dubine” poniznog i skrušenog srca? (Psalam 130,1). “Tko se ponizuje, bit će uzvišen” (Lk 18,9-14). Poniznost je temelj molitve! Tek kada priznamo da “ne znamo moliti kako treba” (Rim 8,26), spremni smo slobodno primiti dar molitve. “Čovjek je prosjak pred Bogom” – sveti Augustin.

Konačno, molitva je mjesto gdje se Božja žeđ za vama susreće s vašom žeđom za Bogom. U Evanđelju po Ivanu postoji Samarijanka koja dolazi na zdenac zahvatiti vode. Isus joj kaže: “Daj mi piti”, a kasnije: “Kad bi znala Božji dar!” Čudo molitve otkriva se pokraj zdenca na koji dolazimo tražiti vodu: ondje Krist dolazi ususret svakom čovjeku. On je taj koji nas prvi traži i traži od nas piće. Isus žeđa: njegovo traženje izvire iz dubine Božje želje za nama. Shvaćali mi to ili ne, molitva je susret Božje žeđi s našom. (Katekizam Katoličke Crkve 2559-60, Iv 4,10)

„Kad bi znao dar Božji i tko ti govori: ‘Daj mi piti’, zamolio bi ga i on bi ti dao vode žive. Paradoksalno, naša molitva zamolbe je odgovor na molbu živoga Boga: “Napustili su mene, izvor žive vode, i isklesali su sebi bunare, razbijene bunare koji ne mogu držati vode!” Molitva je odgovor vjere na besplatno obećanje spasenja i također odgovor ljubavi na žeđ jedinoga Sina Božjega. (Katekizam Katoličke Crkve 2561)

Zato molim.