Rođen sam u Bretanji, moji roditelji su katolici, upoznali su se u jednoj karizmatskoj molitvenoj zajednici sedamdesetih godina u Lorientu.  Moj otac je čak bio njen voditelj neko vrijeme. Rođen sam 1980. godine i majka mi je rekla: “Blago tebi, sine”, jer su me vodili  sa sobom na molitve i molili nada mnom. Odgojen sam u katoličkom okruženju, išao sam na misu, bio sam ministrant, to je bio sastavni dio mog života, priča o. Christophe u serijalu Fruits of Medjugorje (Plodovi Međugorja), koji priprema Marija Jerkić.

Imao sam tri mlađe sestre, naš obiteljski život bio je duboko prožet vjerom. Imali smo čak i kućnu kapelicu ispred koje smo zajedno molili. Vjera je, dakle, bila sastavni dio mog života, te je Bog oduvijek bio prisutan, uvijek je bio negdje tu, ali kad sam napunio 12 godina, postalo mi je teško ići na misu, a ni moji prijatelji više nisu išli.

Slušaj, tata, sljedeće godine ću biti  šesti razred, imat ću jako puno posla i neću imati vremena ići na misu.

Jednom sam rekao ocu: “Slušaj, tata, sljedeće godine ću biti  šesti razred, imat ću jako puno posla i neću imati vremena ići na misu.” Pomislio sam da će mi reći: “Slušaj sine, moraš s nama na misu, ne dolazi u obzir da ne ideš.”

Ipak, nisu inzistirali, pustili su me na miru,  rekli su mi da radim što hoću. Prestao sam, dakle, ići  na misu, ipak, Bog je ostao prisutan ovdje negdje, molio sam ponekad, kad mi je bilo potrebno, ali se između moje 12. i 23. godine nisam pojavljivao na misi, otišao bih možda za Uskrs ili za Božić.

Primio sam  prvu pričest, drugu pričest, ali nisam primio svetu potvrdu, nije mi se dalo, nisam želio…

Primio sam  prvu pričest, drugu pričest, ali nisam primio svetu potvrdu, nije mi se dalo, nisam želio… Malo sam se posvađao s roditeljima zbog toga. Onda sam počeo izlaziti, imao sam dobrih prijatelja, koji su to ostali i do danas.

Često smo tulumarili. Tipični život tinejdžera u Francuskoj. Prvi tulumi, i sve što ide s time, da ne ulazim u detalje. S 22 godine kao student ekonomskog fakulteta trebao sam početi raditi u banci.

U jednom trenutku bilo je previše partijanja i alkohola, previše svega oko mene, te sam se pitao: “Koji je smisao života?”

Počeo sam se osjećati loše. Je li moj smisao života buditi se mamuran i usamljen u krevetu, da bi započeo tjedan u kojem zarađuješ novac kako bi opet tulumario? Bilo je to super, volio sam to, ali u jednom trenutku moj život više nije imao smisla te sam se počeo osjećati loše.

… u  jednom trenutku moj život više nije imao smisla te sam se počeo osjećati loše.

U tom se trenutku Međugorje umiješalo u moj život, jer… dok sam se osjećao loše, moji su roditelji došli ovdje, u Međugorje, i znam da su molili za mene. Dok su bili ovdje, u srcu sam dobio želju da ponovno krenem u crkvu. Imao sam potrebu, žeđao sam, imao sam potrebu za mirom, imao sam potrebu spoznati.

Dok su mi roditelji bili u Međugorju, otišao sam u crkvu, u Rédéné, u Bretanji, gdje sam se rodio. Sjeo sam kao svaki dobar katolik u zadnji red i to što je svećenik rekao za vrijeme propovijedi… Istinski mi je dotaklo srce. Nešto se dogodilo, i spoznao sam da… postalo mi je jasno da je Bog živ, da me voli, i da mi je oprošteno.

Ponovno sam počeo dolaziti na misu, počeo sam moliti, počeo sam moliti krunicu, počeo sam malo čitati Bibliju, ali ipak… Bio sam dosta shizofreničan.

Navečer bih pušio hašiš s prijateljima, ujutro bih išao u crkvu jer sam imao potrebu…

Navečer bih pušio hašiš s prijateljima, ujutro bih išao u crkvu jer sam imao potrebu… Žudio sam za nečime u svom životu, žudio sam za Bogom. Tako sam otkrio Međugorje, ali nisam odmah došao u Međugorje. Međugorje je samo dio mog duhovnog puta, mog obraćenja. Počeo sam pratiti poruke, ali bio sam loše volje, bio sam malo… Deprimiran, ništa nije imalo smisla, nisam mogao puno spavati, ali krunica mi je pomogla da izdržim. Napustio sam obitelj i prijatelje, otputovao sam na Réunion s 22 godine, kako bih počeo iznova. Bio sam na Réunionu i tamo sam pristupio zajednici Chemin Neuf, koje sam član i sada. Bio sam na Mauricijusu na jednom festivalu za mlade gdje sam upoznao svećenika koji mi je predložio da se školujem u Francuskoj. Pridružio sam se samostanu Hautecombe gdje sam počeo svoje svećenićko obrazovanje.

Ostao sam dvije godine u zajednici Chemin Neuf i pitao se treba li ostati u zajednici ili raditi nešto drugo. Cilj je bio slijediti Isusa, htio sam biti kršćanin, zaista slijediti Krista, ali gdje? Nisam znao odgovor.

Onda sam došao na hodočašće u Međugorje, 2005. godine, dakle dvije ili tri godine nakon mog obraćenja kako bih zatražio Isusa i Mariju da mole za mene i da mi kažu trebam li ostati u zajednici Chemin Neuf ili otići drugdje, sve s ciljem slijeđenja Krista.

Dakle, došao sam ovdje s Francuzima, tad sam živio u Parizu, došli smo busom… ne, prvi put smo došli avionom s jednom jako dobrom prijateljicom, zove se Lidvine i ostalima.

Došli smo na hodočašće, bilo je jako veselo, puno smo se molili. Bilo je divno upoznati mlade hodočasnike iz cijelog svijeta. Istinski mir i radost, sve tako iskreno i jednostavno. Nisam proživio duboke osjećaje prvi put kad sam došao.

Međutim, kad sam se vratio u Pariz, molio sam krunicu ujutro u krevetu i… opet… spokoj, velika radost, sigurnost da sam dobio poziv da postanem svećenik, da se zaredim.

Bio sam spreman da se sutra zaredim. To su istinski plodovi Međugorja.

To mi se dogodilo 2005. godine i od tad me nije napustilo. Bio sam spreman da se sutra zaredim. To su istinski plodovi Međugorja. Zagovor Djevice Marije doveo me do Isusa, posvetio čitav moj život navješćivanju Evanđelja i napravio od mene čovjeka koji je poslan širiti radosnu vijest o uskrslom Isusu.

Sada sam ovdje nakon 18 godina, kao svećenik, živim u Londonu i ovdje sam sa svojih 35 župljana. Trebali smo doći prije Covida, ali smo 3 dana prije lockdowna morali odgoditi hodočašće. Ove godine ponovno smo se organizirali s Gail i Rachidom. Na ovo hodočašće nas je došlo 35, i to je prvi put da sam došao u ovih 18 godina.

Ne sjećam se više kako je bilo prije 18 godina, ali se sjećam da nisam doživio ništa izvanredno. Došao sam na hodočašće, osjetio sam poziv na svećeništvo kada sam se vratio i ništa više od toga. Možda sam u međuvremenu zaboravio, ali po povratku sam osjetio taj spokoj, tu ljubav, tu radost kad vidim ljude koji dođu u crkvu, Hrvate koji dođu u crkvu svaki dan, sudjeluju u večernjem molitvenom programu na krunici, klanjanju, misi, ispovijedi…

Proveo sam zadnjih 3 ili 4 dana po 3 sata u ispovjedaonici, svaki dan od 17 do 20 sati slušajući ispovijedi. Vidim da su ispovijedi duboke, da se srca grešnika mogu promijeniti. Jedna velika milost. Mnogo ljubavi. Čak sam i sam otišao na ispovijed; jedan oblik velike ispovijedi i novog početka u kojem sam posvetio svoj život Isusu i u kojem želim dijeliti taj mir, tu ljubav, i širiti te poruke.

U župi smo govorili kako moramo širiti poruke iz Međugorja. Moliti strastveno, naviještati Krista. Pet kamenova Međugorja koji su me iznutra promijenili vrlo su jednostavni.

Prvi: molitva, poziv Gospe na na svakodnevnu molitvu krunice, ali ne samo jednu, nego tri krunice. Radosna, žalosna, slavna otajstva te i otajstva svijetla, to stvarno…

To stvarno ima smisla, to je meditacija nad Kristovim životom. Krist je blizu i to nam daje mir, snagu, razum i otvara nam vrata. No nije izgubljeno vrijeme, to je dobiveno vrijeme.

Vidim razliku kad se molim i kad ne se molim. Kad molim krunicu i kad ne molim krunicu. Da budem iskren, moja molitvena praksa, barem dok molim  krunicu, imala je uspone i padove, ali krunicu uvijek treba zadržati. Vrata nam se jednostavno otvaraju.

Što se tiče mise, o misi sada pričam kao svećenik. Misa čini cjeloviti, središnji dio mog života, iako se ponekad umorim jer sam služio četiri mise tog vikenda pa sam umoran, ne da mi se.

Ne treba puno pričati. Krist, koji nam se svakodnevno daje na svetoj misi, mora biti u njenom središtu.

Vratimo se na jednostavnost, ne trebamo svašta raditi. Kao što je rekao otac Pio, treba se usmjeriti na Isusa. Ne treba puno pričati. Krist, koji nam se svakodnevno daje na svetoj misi, mora biti u njenom središtu. Ispovijed mi je promijenila život.

Prvi put kad sam išao na ispovijed, pričao sam sa svećenikom sat vremena, isplakao sam sve suze iz mog tijela. Sada pokušavam ići na ispovijed jednom mjesečno, ili jednom u dva mjeseca, kad osjetim potrebu. Gospin poziv da se ispovijedimo jednom na mjesec, stvara u nama naviku i otvara nam srca, te se Krist nastanjuje u našim srcima sve više i više.

Najteži kamen za mene je post. Ne volim postiti, teško mi je. Odmah nakon obraćenja postio sam više, ima tomu dvadesetak godina. Postio sam više i pokušavao pratiti poruke iz Međugorja, čak i onda kad sam bio na Réunionu. Poslije mi više nije bilo teško, znam koliko je post važan i znam da nam Djevica govori da post zaustavlja ratove, te da molitva uz post ima posebnu snagu.

Post je zaista jedno oružje koje želim upotrijebiti, pričat ću vam kasnije o tome. Teško mi je jer dosta vremena provodim vani, zovu me svugdje,  imam puno sastanaka, stalno upoznajem ljude. Znam da će mi srijeda i petak uvijek biti teški, ali moram naći rješenje.

Barem se potruditi ili naći načina da uvrstim post u svoj život. Zadnji kamen, čitanje Biblije je nešto što već radim, i što puno pomaže.

Jedan evangelički svećenik, koji se inače moli svakih sat vremena, me potaknuo na čitanje Biblije. Čitanje Biblije jest njegova molitva, te me je to nedavno potaklo da se približim Bogu. Eto, Međugorje je drastično promjenilo moj život i zato sam ovdje, ali nisam trebao fizički doći u Međugorje kako bi mi se život promjenio.

Poruke iz Međugorja i svakodnevna ukazanja Djevice Marije promijenili su mi život, a da nisam na početku ni došao u Međugorje. I sretni smo zbog toga, jer nećemo svi imati priliku doći ovdje, međutim svi imamo priliku živjeti poruke koje se nalaze na web stranici župe Međugorje. Također se tamo nalaze  mise na različitim jezicima.

Stranica sadrži puno resursa koji nam pomažu da živimo poruke iz Međugorja. Po zagovoru Blažene Djevice Marije, neka vas blagoslovi Gospodin gdje god se nalazite.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Svjedočanstvo poslušajte ovdje!