Sv. Benedikt je osnovao Benediktinski red i napisao Regulu – Pravilo. Benediktinci su djelovali diljem Europe prenoseći vjeru i kulturu. Njegovali su sjajnu liturgiju, pjevanje psalmi i molitvu časoslova. Do 1418. godine dali su Crkvi 5460 svetaca, 35 papa, 200 kardinala, 1164 nadbiskupa, 3512 biskupa i 15000 opata na glasu svetosti i učenosti (Mirko Ikić u Katolički tjednik, 6.7.2023.).

Sv. Benedikt je rođen u Nursiji u Umbriji oko 480. godine. Potječe iz dobrostojeće obitelji. Odgojen je u Rimu, ali je napustio školovanje i povukao se u špilju kraj Subiaca, gdje je ostao tri godine i gdje je dobio prve učenike. Zatim je u Monte Cassinu osnovao poznati samostan. Napisao je i redovničko Pravilo koje se proširilo u sve krajeve Europe.

Nazvan je Ocem redovništva na Zapadu. Umro je 21. ožujka 547. godine. Imao je sestru blizanku sv. Skolastiku koja je osnovala ženski red benediktinki. Pokopani su u istoj grobnici u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Monte Cassinu. Spomendan mu se već od 8. stoljeća u mnogim krajevima slavi 11. srpnja.

Benediktinski red, latinski Ordo sancti Benedicti (OSB), je red svetoga Benedikta. To je najstariji samostanski red u zapadnoj Crkvi. Osnovao ga je sveti Benedikt 528. godine u Monte Cassinu, odakle se ubrzo raširio po svoj Europi. Bio je to jedini red na Zapadu do pojave prosjačkih redova, franjevačkoga i dominikanskog u 12. stoljeću. Uz tri zavjeta na koja se zavjetuju redovnici: poslušnost, siromaštvo i čistoća, benediktinci imaju i četvrti zavjet, a to je stabilitas loci – stalnost mjesta, tj. da će cijeli život živjeti u jednom samostanu. Njihovo geslo glasi Ora et labora – moli i radi. Sveti je Benedikt htio od lutajućih pustinjaka stvoriti aktivne članove društva. Njihovi se samostani zovu opatije, a na čelu zajednice je opat kojega biraju doživotno. Opat ima i suradnike, a to su priori i dekani, ali zapravo ima punu vlast sam odlučivati.

Sve što znamo o svetom Benediktu i benediktincima dugujemo knjizi Dijalozi koju je napisao sv. papa Grgur Veliki, kao i djelu Regula Monachorum. Dijalozi su svojevrstan životopis sv. Benedikta.

Sveti Benedikt je oko godine 540. napisao na latinskom jeziku Pravilo, a izvori su mu kod sv. Ivana Kasijana, sv. Bazilija, sv. Augustina, sv. Pahomija i osobito u Svetom Pismu (u Benediktovu Pravilu citirane su sve knjige NZ-a). Pravilo je pisano za grupu vjernika laika koji su odlučili slijediti Krista i nasljedovati Njegov stil života. Malo djelā je kroz povijest imalo toliko komentara kao Benediktovo Pravilo, sve do danas. Pravilo se sastoji od tri temeljna elementa: Organizacija samostana, Uređenje svakidašnjeg života i Samostan kao škola “Božje službe”.

Monaški se život shvaća kao služenje, a poslušnost je temeljna krepost monaha koji kroz poslušnost nalazi povratak Bogu.

Prava poslušnost može proizlaziti samo iz ljubavi i vjere. Poslušnost se iskazuje opatu kao Kristovu zamjeniku na zemlji, ali i braća međusobno trebaju biti poslušni jedan drugome. Pravilo ističe 12 stupnjeva poniznosti preko kojih se dospijeva do nebeskog uzvišenja. Poniznost rađa molitvom. Ona je vrlo važna za monaha, ali iznad svih molitava je Opus Dei – Služba Božja.

Molitva se ima sastojati od psalama i himni, Sv. Pisma i Sv. Otaca, a posebno od Molitve Gospodnje tj. Oče naša kojega treba moliti ili pjevati kod svih časova. Preporuča se izmoliti čitav psaltir od 150 psalama kroz tjedan dana, a on se uvijek iznova započinje kod nedjeljnoga bdijenja. Sveti je Benedikt bio uvjeren “da molitva treba biti kratka i čista, osim ako nas Božja milost potakne da je produžimo” (p. 20) u Nikola Vukoja, Srednjovjekovna duhovnost, Samobor, 2002., str. 38.)

U Benediktovu Pravilu osobito je naglašen odnos liturgije i života.

Sveti Benedikt želi da se monah stalno preporuča u molitve drugima. Pravilo je skup normi i ima 73 poglavlja. Sadrži načela osobnoga i zajedničkog duhovnog života, ali i temelje zajedničkoga života. Može se reći da ne zahtijeva ništa teško, ali ipak zadovoljava zahtjeve zajedničkoga i kontemplativnog života. Kako je sv. Benedikt razvio odmjerenu i uravnoteženu askezu, to je Pravilo kasnije bilo temeljem mnogim samostanskim zajednicama kroz stoljeća.

Ime monah dolazi od grčke riječi monos, što znači “sam, jedan”. Sv. Jeronim Dalmatinac je smatrao da je monah onaj tko živi sam, sam s Bogom, dok je sv. Augustin povezivao monaško ime s jedinstvom, tako da je za njega monah onaj koji živi u zajednici s braćom, ali su svi “jedno srce i jedna duša”. Monasi koji žive u zajednici zove se cenobiti (riječ dolazi od koinos, što znači zajednički, i bios, što znači život). Monaške su zajednice pravno nezavisne. Nemaju svoje vrhovne uprave i ne mijenjaju mjesto boravka. Svaka benediktinska zajednica dužna je čitati znakove vremena i prepoznavati vlastito služenje u svojoj partikularnoj (pokrajinskoj) Crkvi.

U svojoj već više od petnaeststoljetnoj povijesti benediktinci su se isticali na mnogim područjima, a osobito u njegovanju liturgije. Dali su i veliki doprinos suvremenoj liturgijskoj obnovi. S obzirom da potječu iz 5. stoljeća (vremena nepodijeljene Crkve) pape posljednjega stoljeća posebno ih pozivaju na molitvu i rad za jedinstvo kršćana. Benediktinci su prije prepisivali knjige, bavili se znanošću i poljodjelstvom. Danas rado otvaraju svoja vrata brojnim posjetiteljima koji traže mir u Bogu i pomažu im da Ga nađu u ozračju molitve i sabranosti.

Benediktinci u Hrvatskoj

Benediktinci u Hrvatskoj dijelili su sudbinu svoga naroda. Prvi su samostani nastali u vrijeme nastajanja hrvatske države i doživjeli su procvat u zlatno doba hrvatskoga kraljevstva. Mnoge su benediktinske zajednice nestale nestankom hrvatske dinastije i državne samostalnosti. Pojavom prosjačkih redova, koji su se nametnuli svojom novošću i duhovnošću, još više dolazi do opadanja benediktinskih zajednica. Mnogi su samostani nestali od 14. do 19. stoljeća, kada je mnogim zajednicama nametnut vanjski poglavar. U Hrvatskoj su posljednji samostani benediktinskih monaha zatvoreni u vrijeme francuske uprave (početkom 19. st.).

Nakon prekida od 150 godina, kod nas je benediktinski red obnovio o. Martin Kirigin 1965. godine, uz svesrdnu potporu kardinala Franje Šepera i hvarskog biskupa Mihe Pušića.

Prije stupanja u benediktinski red, o. Martin Kirigin bio je biskupijski svećenik i zvao se don Josip Kirigin. Rodom je s otoka Brača. Glavni teret osnutka ponijeli su prvi članovi obnovljenog bratstva, dakle uz o. Martina, o. Benedikt, brat Pio i o. Bernard koji je zajednici pomagao iz Austrije. Obnovljen je samostan Ćokovac na otoku Pašmanu te je nova zajednica dobila svoje boravište.  Uz taj jedini muški benediktinski samostan, u Hrvatskoj ima više samostana benediktinki: u Cresu, Krku, Rabu, Pagu, Zadru, Šibeniku, Trogiru i Hvaru.

Zajednica izdaje svoje glasilo “Mir naš”, koje je prije izlazilo pod nazivom “Naša prisutnost”. Osnovana je i Benediktinska udruga Nard koja povremeno izdaje djela nadahnuta monaškom duhovnošću. Prva knjižica koju je udruga izdala nosi naziv “Korska molitva i kontemplacija”, te “Pravilo sv. Benedikta” Surađuju i s uglednom izdavačkom kućom Verbum iz Splita, koja je izdala Benediktinski molitvenik.

Sv. Benedikt je zaštitnik talijanskih gradova Bologne, Monte Cassina i Palerma. Papa Pavao VI. proglasio ga je zaštitnikom Europe, jer se njezina povijest bez Benedikta i njegova djela ne može zamisliti. Suzaštitnici Europe su i slavenski apostoli, sveta braća Ćiril i Metod te svete žene: Brigita Švedska, Katarina Sijenska i Edith Stein, koje je sv. Ivan Pavao II. 1. listopada 1999. proglasio suzaštitnicama Europe.