Peti po redu duhovno-ljetni susret osoba s invaliditetom, u organizaciji Povjerenstva za pastoral osoba s invaliditetom i njihove obitelji Varaždinske biskupije, održan je od utorka 4. do četvrtka 6. srpnja ove godine u Pastoralnome centru u Ludbregu.
Vođeni vlč. Leonardom Šardijem, povjerenikom Povjerenstva te vjeroučiteljicom Ivanom Peček na ovom susretu sudjelovale su 34 osobe, naviše do sad. Koliko osoba s različitim oblicima invaliditeta, toliko i volontera među kojima su i oni koji su nedavno prošli projektni tjedan “Bartimej”.
Svi su sudjelovali u programima, dijelili suživot, slavili misu te putem raznih radionice i drugih sadržaja jačali zajedništvo u ljepoti različitosti.
Takve bi susrete trebalo održavati i više puta godišnje jer uvijek prekratko traju, uvijek je premalo mjesta, a interesa doista ima.
“S obzirom na to da smo u protekle četiri godine prepoznali da je ovo doista jedno vrijeme koje osobe s invaliditetom nemaju prilike negdje drugdje doživjeti, ove smo godine odlučili organizirati susret uz podršku našeg biskupa Bože Radoša. I ponovno vidimo da bi takve susrete trebalo održavati i više puta godišnje jer uvijek prekratko traju, uvijek je premalo mjesta, a interesa doista ima”, kazao je vlč. Leonardo Šardi.
Tema ovogodišnjeg duhovno-ljetnog susreta bila je perikopa iz Markova evanđelja o oluji na moru koju Gospodin Isus stišava. astojali u nekoliko radionica proći kroz tematiku tog evanđelja: na teološki način poput kratkog Lectio divina, na psihološki način gdje su pričali o njihovim krizama u životu.
Čula sam puno različitih priča i shvatila koliko sam bogata u životu i da su neki problemi koje možda imam, zapravo sitnice.
Pokušavali su to aktualizirati sa svojim životnim situacijama. Radili su slikovni prikaz evanđelja izrađujući lađu, a onda je uslijedila radionica oživljavanja tog evanđelja da bi na kraju ovog susreta sudionici sve pokazali roditeljima. Naime, na završnom misnom slavlju, koje je posljednjeg dana susreta predslavio varaždinski biskup Bože Radoš, oživjeli su evanđelje sa svim potrebnim rekvizitima.
Vlastito iskustvo podijelili su sudionici duhovno-ljetnog susreta Patricija Hrastić i Filip Posavec.
“Čula sam puno različitih priča i shvatila koliko sam bogata u životu kao i da neki problemi koje možda imam, da to zapravo uopće nisu problemi, nego sitnice u usporedbi s onim s čime se drugi moraju suoučavati. Naučila sam jako cijeniti male stvari u životu”, istaknula je.
Filip je na susret došao u društvu prijatelja i planira doći opet. “Baš mi se svidjelo ovdje. Valja to ponoviti”, dodao je.
Volonterka Dora Pokos i prošle je godine sudjelovala na duhovno-ljetnom susretu osoba s invaliditetom što ju se jako dojmilo te je odlučila ponoviti to iskustvo. I ona nam je posvjedočila o ljepoti zajedništva koje se na ovim susretima živi.
“Uvijek me zatekne razina našeg zajedništva, koliko smo svi povezani unatoč tome koliko smo i svi na neki način različiti. Ali vidimo da nas te različitosti zapravo obogaćuju”, rekla nam je Dora.
Ovdje se u nama budi zahvalnost što smo zdravi, što vidimo, čujemo, hodamo, možemo se educirati.
Također, svojim je vršnjacima preporučila da se odvaže na ovakav korak volontiranja jer smatra kako je ovo prilika da se razbije ta stigma da su osobe s invaliditetom na margini društva. Oni su osobe kao i svi mi bez invaliditeta, a ovdje se u nama budi zahvalnost što smo zdravi, što vidimo, čujemo, hodamo, možemo se educirati…tada počinjemo više cijeniti neke stvari i budemo zaista zahvalni na njima“, poručila je.
Nama sveta misa ponekad može biti samo nešto što odrađujemo, a njima je baš na srcu.
Volonter Dominik Hrupek na ovaj je susret došao na preporuku kolega bogoslova koji su mu posvjedočili kako su im se ovdje u mnogočemu otvorile oči jer su vidjeli s čime se sve osobe s invaliditetom bore. Svjedoči da mu je pri srcu najviše ostalo zajedništvo tijekom misnog slavlja.
“Oni su baš iz srca pjevali i baš se moglo vidjeti kako oni tu uživaju i kako im je to nešto posebno. Nama sveta misa ponekad može biti samo nešto što odrađujemo, a njima je baš na srcu. Naravno da bih ovakav susret preporučio svakome – svatko bi to barem jednom u životu morao proći, jer kroz taj rad s osobama s invaliditetom čovjek stječe zahvalnost i otvore mu se oči na sve moguće načine da može vidjeti u čemu je blagoslovljen, što sve ima, što sve može, a s čime se osobe s invaliditetom bore. Tu čovjek može zahvaliti dragom Bogu na svim svojim mogućnostima”, zaključio je Dominik.