»U našoj se roditeljskoj kući nisu slavili rođendani nego imendani. Ipak, odlučio sam ove godine proslaviti svoj 60. rođendan, tim više što je i posljednja emisija kršćanskoga rocka pala ove godine baš na taj dan, 12. lipnja, što je lijepa prigoda da se Gospodinu kaže hvala za sve blagoslove. To je zapravo razlog proslave – zahvala Gospodinu za 60 godina života i rada, a ujedno i za 33 godine svećeništva, koje su se napunile 27. svibnja. To je sve za mene bio dobar povod da novi nosač zvuka objavimo za slušateljstvo u inozemstvu – u Hamburgu, gdje živim i djelujem, i 12. lipnja za slušatelje ‘Glasnika nade’ u našim objema domovinama«, objasnio je o. Bobaš za Glas Koncila. 

»Naziv našega novoga nosača zvuka – ‘Čuvari vjere i istine!’ – potaknut je 800. obljetnicom od dolaska ‘bijele braće’, dominikanaca, u hrvatske krajeve. Zbog toga smo tako nazvali novi nosač zvuka, koji je zapravo najava albuma ‘Propovjednik’ koji će se u dogledno vrijeme pojaviti na tržištu. Uskličnikom na kraju naslova novoga nosača zvuka željeli smo potvrditi o kakvim je ‘čuvarima vjere i istine’ riječ; o onima koji su kroz stoljeća izrasli u velike propovjednike i širitelje radosne vijesti u našim krajevima. Na njemu se nalazi sedam pjesama; jedna je pjesma posve nova, a dvije su snimljene ponovno, tj. odjevene su u novo ruho. Album ‘Čuvari vjere i istine!’, kao i nadolazeći album, razlikuje se od svega dosadašnjega po izvrsnoj produkciji na koju posebno polažemo važnost. Našim slušateljima, koji već 33 godine prate rad našega kršćanskoga projekta ‘Glasnici nade’, možda će se zvuk i aranžmani činiti malo blažim, ali ne smijemo zanemariti ni svoje godine ni glazbeno iskustvo. Čovjek jednostavno dođe do nekih novih spoznaja, do novoga zvuka«, istaknuo je o. Bobaš.

»Od početka me je nosio žestoki zvuk rocka. Neke ‘lake note’ nisu bile moj svijet i nisam se u njima pronalazio. Za vrijeme teološkoga studija u Njemačkoj još više sam se upoznao s pokretom u svijetu rock-glazbe, kršćanskim rockom i metalom, White Metal. Bendovi koji su krenuli tim putom propovijedali su riječ Božju, poruku Isusa Krista – držeći se pritom kršćanskih moralnih načela; to me je udarilo poput groma jer upravo sam to bio sanjao. I svoje svećeništvo, kojemu sam bio sve bliže, želio sam živjeti na takav način – propovijedajući žestokim gitarskim zvukom i čvrstim udarcem bubnja«, rekao je.

»Osporavanja su najčešće dolazila iz neupućenosti, nepoznavanja naše temeljne ideje – da se mladim ljudima, koji su ostali daleko izvan Crkve, približi poruka i nauk Isusa Krista. Neki, koji su tek površno bili čuli o ‘Glasnicima nade’, odjednom su – a da nisu čuli ni jednu pjesmu – počeli prijetiti, pa čak govoriti i grube riječi – kakav sam ja to svećenik, što ja tu radim unutar Crkve, da sam sotonist, da sam ispao vragu iz torbe… Sam naziv emisije ‘Oni rokaju…’ mnogima se nije sviđao pa su ga pokušavali ispraviti. Bogu hvala da sam od samoga početka imao glavnoga glazbenoga urednika na svojoj strani, Slavka Nedića, koji je svakomu znao primjereno odgovoriti. Najgore su se ponašali oni koji o svemu tomu na glazbenom planu nisu ništa znali, ali su sebe smatrali moralnim vertikalama koje će dovesti u red ‘novotarije’ u Crkvi. Jasno da je slijedilo i more pozitivnih komentara, koji su Jadranka i mene poticali da nastavimo, posebno me potičući da nastavim s emisijama«, prisjetio se o. Bobaš.

Glazba je odraz svojega vremena

»Glazba je odraz vremena. Ne želim općenito govoriti o glazbi jer ne pratim ni jedan drugi trend osim hard rocka i heavy metala. Oni su se danas izrodili u toliko pravaca da ih je gotovo nemoguće pratiti. Kad svaki dan iziđe na tisuće novih imena, novosnimljenih albuma, preteško je to staviti u okvire i jasne definicije. Napisao sam svojevremeno i knjižicu o sotonizmu u rock-glazbi. Na tu sam temu trebao dovršiti i svoj magistarski rad – a nisam; bio sam počeo pisati jedno temeljitije djelo na tu temu, i prikupio već mnogo materijala, ali još ništa nisam objavio. Nisam zato što se već nakon dva mjeseca dobiju novi rezultati u vezi s brojem bendova koji se smatraju sotonističkima, njihovom brutalnošću u borbi protiv Crkve i temelja kršćanske vjere«, rekao je o. Anto.

»Bendove koje sam nabrojio u knjižici, koji su se tada ‘furali’ na sotonizam, danas se bez imalo suzdržavanja može nazvati ‘dječjim vrtićem’ jer su nakon njih brutalnost i izražavanje sotonističkoga profila dosegnuli daleko veće razmjere. I što je najgore, svemu tomu ne nazire se kraj. Međutim, Bogu hvala, svakodnevno je sve veći i veći broj bendova koji slijede Sveto pismo i propovijedaju radosnu vijest, i to onda predstavljaju mladima, pozivajući ih na put Isusa Krista«, dodao je.

»Kršćanski rock zauzima važno mjesto na glazbenoj ljestvici, posebno u Americi, a sve veći odjeci bendova koji sviraju kršćanski rock osjećaju se i u Skandinaviji. Zastupljena je i zapadna Europa, ali ne u tolikoj mjeri«, pojasnio je o. Bobaš.

»U Hamburgu sam ukupno deset godina. Od molitvenih aktivnosti tu su sveta misa i klanjanja Isusu, zatim podjela sakramenata, posjet bolesnima i umirućima, dakle sve ono što rad u župi podrazumijeva, s tim da je polje naše župe u promjeru od oko 200 kilometara. Uz svagdanji rad, naši ljudi vole se okupiti i na zabavama, što je dobro. Međutim, te zabave, kada ih se ne bi držalo pod kontrolom, vrlo bi često bile zabave s glazbenim dnom dna, a to su cajke. To sam od početka zabranio u prostorima Hrvatske katoličke misije, koji se smatraju crkvenim prostorima. Jasno da je takva odluka naišla na negodovanja pa su onda pojedini prijetili da će ići u neke klubove jer oni ovdje nemaju što tražiti. Ja sam im na to odgovorio da čovjek može ići kamo god hoće, ali da se on i glazbom odgaja. S kršćanskim rockom ovdašnji vjernici nemaju ništa i ja se ne trudim to promijeniti. Dovoljno je reći da najmanje slušatelja emisije kršćanskoga rocka ima upravo iz Hamburga, od mojih vjernika. Tako je bilo i u zagrebačkim župama Kraljice sv. krunice i bl. Augustina Kažotića; dok sam djelovao tamo kao kapelan i župnik najmanje posjetitelja na našim koncertima i predstavljanjima albuma bilo je iz tih dviju župa, i najmanje slušatelja emisije. Tek kad sam otišao, počeo se javljati velik broj njih – sve u stilu ‘nismo znali za to, nitko nam nije rekao…’«, rekao je o. Bobaš za Glas Koncila. 

Anto Bobaš rođen je u Brajkovićima, u općini Travnik, u mnogočlanoj vjerničkoj obitelji. Maturirao je 1982. u franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom te ušao u dominikanski red, a 1993. zaređen je za svećenika. S bratom Jadrankom 1990. osnovao je kršćanski rock-bend »Glasnici nade« koji je do sada objavio šest albuma. Cilj je benda glazbom naviještati evanđelje, djelujući kao kontrapunkt sotonizmu u rock i metal-glazbi, o čemu je o. Bobaš 2009. objavio knjigu »Rock-glazba i sotonizam«. Kao svećenik je služio u Korčuli, Zagrebu i Hamburgu, gdje sada vodi Hrvatsku katoličku misiju. Već 14 godina urednik je i voditelj radijske emisije o kršćanskom rocku »Oni rokaju za Gospodina«.