Iako smo svi potekli iz stvoriteljske Božje ljubavi, iako već Starim zavjetom odjekuje Božji poziv na međusobnu ljubav, ljudi su se na isti oglušivali, jedni drugima protivili, jedni druge osporavali u identitetu, u zauzimanju stavova oko općeljudskih i neprolaznih vrijednosti, pogotovo oko istine, u vršenju neke od Boga povjerene zadaće, npr. proročke službe, u vjernom življenju božanskih načela… I ne samo to – ljudi su bili i ostali, među ostalim i zbog navedenoga, skloni mržnji, proganjanju, mučenju, pa i oduzimanju života jedni drugima…

Bilo je to – kako nam sam prenosi, a slušasmo u prvom čitanju – iskustvo starozavjetnoga proroka Jeremije. Zbog prenošenja riječi Božje, zbog ukazivanja na nevjeru u svom narodu, a pozivajući na povratak Bogu, trpio je od svojih sunarodnjaka. Do njega dopiru klevetanja, pozivi na smaknuće. Ono što je Jeremiji kao i svakom čovjeku osobito teško i razočaravajuće jest da čak i prijatelji čekaju moj pad. Stvaraju se smicalice kako bi ga se zavelo da bi se njime moglo manipulirati i primorati ga na odricanje od onoga što je navješćivao. Što su sve ljudi spremni činiti jedni protiv drugih samo da ušutkaju glas istine, sam glas Božji?

Dok u prvom dijelu biblijskoga odlomka čujemo Jeremijino gorko svjedočanstvo, dotle u drugom nad svime dominira njegova ispovijest. Prorok otkriva da mu je u svemu tome oslonac sam Bog. I u progonu sunarodnjaka pred kojim je ljudski nemoćan on se uzda u jakost koja je u Bogu, štoviše, on veliča i vapije Gospodinu od koga dolazi spas pravednicima. Dakle, onome tko za Boga podnosi surovosti i zloću ljudi on je osobito bliz, ne napušta svojih slugu. On im daje potrebnu snagu u nevoljama, on ih ispunja nutarnjom snagom da se mogu sa svime nositi i sve neustrašivo podnijeti.

Da će biti izloženi neshvaćanjima i otporima ljudi, da će biti proganjani i ubijani, ukazuje i sam Isus svojim apostolima u daljnjim svojim poukama, a kako nam prenosi evanđelje. Ali već na samom početku on ih jasno ohrabruje: Ne bojte se ljudi! I kada ste neshvaćeni i prezreni, ne bojte se… Dok nas s obzirom na ljudsku promjenjivost posvješćuje da budemo jako realnima kada je u pitanju potpuno povjerenje u ljude, ipak nas ohrabruje i pomaže da nas ne obuzima strah jednih od drugih. Zbog svega na što smo u prevrtljivosti i netrpeljivosti spremni učiniti jedni protiv drugih, pa i zbog vjere i vjerničkih razlika, neslaganja i otpora, ljudi se do danas boje jedni drugih. Umjesto da nesputano idemo ususret bližnjima, plašimo ih se i distanciramo se od njih. Ako promišljamo dalje, onda ćemo uočiti da to činimo onda kada u nama postoje razlike naspram istine, njezinih načela i sl. Kada smo ukorijenjeni u Bogu, u njegovoj istini – ne fanatično, nego vjernički zrelo, onda nema razloga za pretjerani strah.

U svim okolnostima na koje je Isus smjerao on poziva na pouzdanje u providnost i blizinu svoga Oca. On posvješćuje svojim sljedbenicima da su uvijek, a tada i napose, u Očevim rukama, da se Otac brine za svoje sinove i kćeri i nikada ih ne ostavlja. Ta spoznaja ulijeva unutarnju sigurnost, koja je u Bogu. Dakle, kao što je Jeremija nalazio oslonac i jakost u Bogu, tako Isus obećava svojim učenicima potporu odozgor, snagu duha kojim će svladavati sve otpore ljudi i izlaziti kao pobjednici ako su na strani istine.

Da, Krist ne obećava svojima lagodnost, prihvaćanje, oduševljenost drugih. On realno suočava s nerazumijevanjem i progonom, ali obećava Očevu blizinu i snagu svoga i Očeva Duha, jačega od sve ljudske zlobe. Kršćani zato računaju s takvom svojom sudbinom jer ne može biti drugačija od Učiteljeve. Vjernost kršćanskim istinama i načelima uvijek ima svoju cijenu. Nepokolebljivo stajanje i zauzimanje za istinu nije nikada popularno, pa ni danas. Nažalost, i među samim kršćanima koji su također prihvatili relativizam istina i postali povodljivi. Analiza na konkretnim primjerima iz našega života samo bi nam to potvrdila.

Krist nas zato iznova poziva na vjerno nasljedovanje, na otvoreno priznavanje njega pred ljudima. Da ga se ne stidimo, da se ne ustručavamo životom i djelima promicati kršćanske vrijednosti.

Za to nas ohrabruju i primjeri mučenika kroz cijelu povijest Crkve, pa i kršćansku povijest našega naroda. Danas se prisjetimo prvoga hrvatskoga kanoniziranoga svetca – sv. Nikole Tavelića.

Na velebnom slavlju njegova proglašenja svetim u Rimu prije nešto više od 50 godina, sada već sv. papa Pavao VI., izrekao je velike riječi iz kojih izdvajamo samo ovo:

Danas spominjemo sv. Nikolu Tavelića i njegove drugove. Uspomena postaje aktualnost. Treba da se zagledamo. Povijest postaje učiteljica. Suočuje te daleke likove braće idealista – nerazboritih, ali ushićenih pozitivnom i prodornom ljubavlju prema Kristu i uvjerenih o potrebi misija – s našim suvremenim mentalitetom koji pod plaštem razvijenog skepticizma krije komotnu i povodljivu ispraznost, koja, lišena viših i unutarnjih načela, prihvaća kao logičan konformizam s idejama koje su u modi, s psihologijom koja proizlazi iz kolektivnog otuđenja u traženju i u služenju isključivo vremenitim dobrima… Oni nam mnogo govore, kao da kore našu nesigurnost, našu lakoumnost, naš relativizam koji tako često modu pretpostavlja vjeri. Daleki i blizi oni su svakako naši, potiču nas i uče, čini nam se, slični onome što smo nedavno govorili: treba imati hrabrosti za istinu, kršćanske hrabrosti!

Dok zahvaljujemo za svetost i hrabrost sv. Nikole Tavelića i drugih naših sunarodnjaka do naših dana, dajmo da nas – kao njih – uistinu obuzme Kristov Duh da budemo dosljedniji putu i riječima svoga Učitelja, da budemo vjerniji istini života koju nam on otkriva i kojoj nas vodi, dok ne dođemo do punine istine…

Uz dopuštenje uredništva, propovijed preč. Ivana Lenića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.