Dominikanska isposnica iz Boke Kotorske. Cijeli svoj život molila je za mir među ljudima, za jedinstvo kršćana i kršćanskih Crkava. Raspeti Krist na križu bio joj je otvorena knjiga iz koje je crpila snagu i neizmjernu ljubav prema siromasima.
Na današnji je dan 1565. na glasu svetosti u Kotoru, u 72. godini života, umrla blažena Ozana Kotorska. Punih je 50 godina provela u dragovoljnom zatvoru, posvetivši se molitvi, postu i pokori. Njezin su život mnogi cijenili, pa su joj se obraćali za savjet te je uvelike utjecala na svoju sredinu. Rođena je u Relezima u Crnoj Gori 1493. godine u pravoslavnoj obitelji, kao Katarina Kosić. Nakon očeve smrti, u 14. godini života napustila je roditeljsku kuću i sljedećih sedam godina u Kotoru radila kao kućna pomoćnica. Ozanin se duh počeo okretati Bogu još dok je kod kuće bila pastirica. Boraveći u prirodi, spoznavala je sve više i više Boga i Njegovu neizmjernost. Ta se spoznaja nastavila u Kotoru, posebice u obitelji Aleksandra Buća u kojoj je radila, a njegova gospođa, pobožna i plemenita žena, poučila je Ozanu katoličkoj vjeri i pripremila je za sakramente.
U to je vrijeme u Kotoru bilo takozvanih zazidanih djevica, pa je i Katarina nakon jedne propovijedi odlučila slijediti taj primjer. Dopuštenje je dobila 1514. godine. Prije toga je postala dominikanska trećoredica, obukavši njihov habit i uzevši ime Ozana. Sedam je godina provela u ćeliji uz crkvu Sv. Bartola. Nakon toga preselila se u isposnicu uz crkvu Sv. Pavla gdje je doskora nastao samostan u kojem su djevojke slijedile Ozanin primjer. General dominikanaca dopustio im je da nose bijeli škapular koji je inače pridržan sestrama drugoga dominikanskog reda. Potvrda je to njihova uzorna života, o čemu je glas očito bio dopro i do Rima. Zaštitnica je Kotora i kotorske biskupije, a u splitskoj metropoliji proglašena je zaštitnicom ekumenizma.
Danas je i blaženi Jakov Zadranin, rođen oko 1400. godine. Kao mladić ušao je u red franjevaca opslužitelja. Jakov je 1438. godine pratio svoga provincijala na put u Italiju i tamo ostao, služeći kao brat pomoćnik u nekoliko samostana punih 12 godina, dok nije određen za samostan u Biteu gdje je ostao do svoje blažene smrti 1485. godine. Štovanje mu je javno odobreno već 1505. godine. Cijeli je život prikupljao milostinju za braću u samostanu, pri čemu je i propovijedao, a svoju je veliku ljubav pokazao tri godine prije smrti kad je nesebično služio oboljele od kuge, a Bog je mnogim čudima nagradio njegovo milosrđe.
Svima koji nose ime ove svetice i sveca: SRETAN IMENDAN!