Svi znamo kako Bog kroz cijelu Bibliju govori da se ne bojimo, ali u današnjem čitanju Isus poručuje učenicima da se trebaju bojati.

Strah od progona

Neposredno prije onoga što govori u današnjem evanđeoskom odlomku, Isus napominje učenicima da ih šalje kao „ovce među vukove”, da će ih ljudi „zamrziti” i „progoniti” te da će na kraju završiti kao i on sâm, jer „nije učenik nad učiteljem” (usp. Mt 10,16–25). To su vrlo neugodna upozorenja, no apostoli već znaju da je Isus u pravu: on je liječio bolesne, izgonio zloduhe i nitko ga nije mogao nadmudriti u raspravama, a svejedno je morao bježati. Što li će tek biti sa slabašnim apostolima! Svijet će ih zasigurno samljeti…

Isus ovdje svoje učenike priprema za poslanje: iako nam se na prvi pogled čini da ih tješi, on ih zapravo pokušava vratiti u stvarnost. Učenici se boje gubitka zemaljskog života, no Isus im bistri pamet poručujući neka se, ako se već boje, radije boje gubitka vječnoga života, a ne ovoga prolaznog, svjetovnog. „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo”– moćnika, nasilnika, bilo koga tko će vas progoniti ili mrziti – nego se bojte onoga „koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu” (r. 28). Često tu naprečac pomislimo da se trebamo bojati đavla ili grijeha, ali samo jedna osoba ima vlast nad prolaznim i neprolaznim životom, a to je Bog.

Strah Božji

Isus ukazuje na nešto što je Židovima bilo vrlo poznato: strah Gospodnji. Kao da se u svojoj poruci nadovezuje na proroka Izaiju, koji je rekao: „[N]emajte straha. Gospodin nad vojskama – on jedini nek’ vam svet bude; jedino se njega bojte, strah od njega nek’ vas prožme.” (Iz 29,12s). Lajtmotiv straha Božjega proteže se kroz cijeli Stari zavjet, no on ne označava strah od kazne ili odmazde zbog kršenja neke zapovijedi, nego strah od povređivanja voljene osobe. Kada muž zaboravi na godišnjicu braka i dođe kući praznih ruku, on se ne boji ženine odmazde, nego osjeća bojazan zbog toga što ju je povrijedio i tako narušio zajednički odnos. Imati straha Božjega znači uvijek staviti na prvo mjesto odnos koji imamo s Bogom. U svim odlukama koje donosimo, glavno mjerilo po kojemu se trebamo ravnati jest pitanje kako one utječu na taj primarni odnos. Trebali bismo razmišljati ovako: ne zato što bi me Bog mogao kazniti, nego zato što se ne želim udaljiti od njega, ja ne želim da grijeh, pohlepa ili zloća stanu između nas. Želim se držati Božjih zapovijedi i naviještati riječ koju mi je povjerio pa makar me to koštalo ugleda, imovine, zdravlja ili čak života – jer je prije mene to itekako koštalo njega. Isus učenicima želi usmjeriti pogled na prave vrijednosti, podsjetiti ih na činjenicu da je ovo zemaljsko samo prolazna stanica i da su sva blaga svijeta ništavna naspram divota vječnoga života.

Nismo samo stvorenja

Jedna je rečenica iz današnjeg čitanja posebno važna za suvremeni sekularizirani svijet: „Ne bojte se dakle! Vredniji ste nego mnogo vrabaca.” (Mt 10,31). Kakvu budućnost ima čovjek u svijetu koji je uklonio Boga i nadnaravno iz svojega vidokruga i razmišljanja? Zar ne istu kao i običan vrabac? Nekoliko puta zamahnemo krilima, nešto kriknemo, no već nas sutra može poklopiti neka mačka i tu sve prestaje. Mladome čovjeku ovo zvuči kao daleka budućnost, ali svatko tko je već doživio pristojne godine zna da život prođe za tren, a zatim i vrapci i ljudi završe u istoj zemlji, u istom crnilu. Takav je svjetonazor, satkan od besmisla i ništavila, glavni krivac za stalan porast osjećaja straha i beznađa u ljudima.

Paradoksalno je da s razvojem tehnologije i medicine, množenjem suvremenih udobnosti i produljenjem životnoga vijeka istovremeno rastu ljudske tjeskobe, nemiri i brige. Što je zemlja materijalno bogatija, to postaje duhovno siromašnija. Kad god uklonimo Boga iz jednadžbe svoga života, tada uklanjamo i povjerenje u Božju providnost, u njegov plan za naš život, uklanjamo smislenost trpljenja i nadu da Bog, koliko god stvari oko nas bile loše, sve može izvesti na dobro ako se uzdamo u njega. Bez vjere, mi smo samo slučajan proizvod bioloških procesa te je stoga potpuno razumljivo da nas takve obuzima tjeskoba, koju onda liječimo refleksnim okretanjem glave prema prolaznim užitcima, fantazijama i radikalnim ideologijama ne bismo li stvorili osjećaj da se nekako razlikujemo od onoga vrapca.

Jeremija i vječni život

Isus nam nudi drukčiju poruku: mi nismo ni slučaj ni broj, nego smo stvoreni iz ljubavi i s određenom svrhom. Ako se budemo držali saveza što smo ga s Bogom sklopili u krštenju i ako u svemu tražimo Božju volju, zadobit ćemo vječni život. Možda tako izgubimo sve drugo, ali ipak vrijedi poći tim putem. Tim je putem išao i prorok Jeremija. Nijedan drugi prorok nije trpio toliko odbacivanja zbog Božje riječi: čak ga je i vlastita obitelj htjela ubiti. U prvom čitanju imamo jednu od njegovih brojnih jadikovki koje su ponekad toliko zastrašujuće da se pitamo smije li jedan Božji čovjek takvo što govoriti. No usprkos svoj težini koju nosi u duši, on ostaje postojan u naviještanju Božje riječi: ne zna živjeti drukčije doli vršeći Božju volju, koliko god mu to izvanjskih nevolja izazivalo.

Zaključak

Dosta često nas vjernike pozivaju da se oslobodimo okova dogmi i da počnemo uživati u životu, slobodni od Boga i religije. Ja se, naprotiv, ne usuđujem ni zamisliti takav svijet – svijet u kojem bi moj život ovisio isključivo o mojim sposobnostima, u kojemu moji grijesi ne bi bili otkupljeni i u kojem bi mi kraj, koliko god ja pravedan, pošten i marljiv bio, svejedno bio u ništavilu. Zato Bogu hvala na Isusu Kristu što nas je od svega toga oslobodio!