U  homiliji provincijal Slišković je ukratko predstavio pokojnikov životni put s posebnim osvrtom na misionarsku službu u Boliviji gdje je fr. Pavo djelovao četiri desetljeća. Pročitano Evanđelje dio je savjeta koje je Isus dao svojim učenicima u noći prije svoje smrti pripremajući ih za izazove koji ih očekuju, rekao je propovjednik i dodao: “Isus za sebe kaže da je put, jer je pokazao koji je ispravan način pristupanja Bogu i primjer koji treba slijediti u odnosu prema drugima. Također je naglasio važnost govorenja istine i življenja po istini kako bi Božja obećanja postala stvarnošću. Usto je naglasio važnost davanja života kako bi oni koji vjeruju u Boga dobili vječni život. Sve ovo vidimo u Pavinu životu“, javlja portal Dominikanci.

Provincijal se prisjetio Pavina propovijedanja i rekao kako je on propovijedao svojim melodičnim glasom – gotovo pjevajući. Nije se mogao ne osjetiti trag rodne zemlje u njegovu naglasku. Sadržaj propovijedi otkrivao je bolivijske prašume, planine i mentalitet ljudi. Bile su to propovijedi koje su nekada izgledale gotovo dječje, razigrane i naivne, ali otkrivale su jednaku takvu dušu koja je takvom postala ponajprije zahvaljujući ljudima s kojima je desetljećima živio. Nekada smo se tim propovijedima znali i nasmijati, ali onda sam od jedne redovnice čuo kako rado nakon cjelodnevnog rada dolazi upravo na večernju misu koju predvodi fr. Pavo, jer joj takve propovijedi pružaju trenutke radosti i odmora, rekao je Provincijal. U trenucima odmora fr. Pavao je znao prebaciti majicu preko ramena, uzeti krunicu u ruke i polagano krenuti preko Rive. Nisam siguran da li je uvijek bio svjestan gdje je. Dok je u Boliviji sanjao ove krajeve, ovdje je u mislima nosio Boliviju, naglasio je propovjednik i podsjetio na pokojnikove riječi: “Još uvijek u Splitu svaki dan molim se za sve ljude koji su dolazili dok sam ja tamo bio i kad slavim misu kod riječi ‘Sjeti se svoje Crkve širom svijeta’ mislim na njih. Isto kad sam bio tamo, mislio sam na vas ovdje. Sanjao sam jedno jutro da izlazim na oltar u Santa Cruzu i slušam pjesmu: ‘O tesoro, mi tesoro’ – O blago, moje blago… Probudih se s pjesmom ‘O blago, moje blago’.“

„Dragi Pavo, hvala ti za sve što si tijekom života učinio za našu provinciju, naš dominikanski red i cijelu Crkvu. Bez straha si se kao mladić otisnuo u nepoznati svijet i nisi se pokajao. Nadam se da si s istim žarom krenuo na posljednje putovanje na čijem si kraju susreo Gospodine kojemu si vjerovao…“, rekao je na kraju homilije fr. Slavko Slišković, provincijal.

Nakon sprovodnih obreda, u crkvi sv. Katarine Aleksandrijske fr. Kristijan D. Raič – prior splitskog samostana predslavio je misu zadušnicu, a prigodnu riječ uputio je fr. Luka Prcela, redovnički subrat koji je na početku podsjetio na Isusove riječi izgovorene uoči njegove muke i smrti: „Duša mi je sada potresena i ne znam što da kažem… Pavo je bio školski kolega i veliki prijatelj mog pokojnog brata Stane. To se prijateljstvo prelilo i na mene. Bio je vrlo dobar student i odličan nogometaš. On je puno više vjerovao svojim očima, nego ušima, rekao je fr. Luka i dodao: „Njegov odlazak u misije u Boliviju bijaše znak velike hrabrosti. Njemački su dominikanci 1968. tražili dva dominikanca za misiju u Boliviji. Čuvši provincijalov vapaj, Pavo povika: Evo mene, šalji mene. Nekoliko dana kasnije javio se za misije i njegov prijatelj Karlo Ćavar. I dok su se, njih dvojica, u Kölnu pripremali za put, ja sam im iz Louvena došao poželjeti sretan put i upitati ih: što ih je motiviralo da, poput Abrahama, krenu u nepoznatom pravcu? Pavo nato kliknu: “Kada ćemo ako nećemo sada!” I otišli su. I odlično su prihvaćeni i od vjernika i dominikanaca. Najprije su vršili službe župnika. Pavo je samo 5-6 godina nakon dolaska u misiju izabran za vikara misije. I Karlo je, kao i Pavo, dvaput vršio tu službu. Znam da je fr. Pavao sagradio i nekoliko crkava i škola u Boliviji, da je pomagao poljodjelcima…“ Kada je čuo da se fr. Pavao vraća u Hrvatsku, propovjednik se jako obradovao i rekao kako je njegov dolazak bio najveći blagoslov za naš splitski samostan.

Naime, svaki put kad bi mu se spomenulo da puno ljudi čeka za ispovijed, on bi se podigao iz svoga sjedišta, govoreći: “Hvala ti! Bog te blagoslovio!” Kada se pravio raspored za ljetne praznike, on bi kazao: “Idite vi, ja ću na jesen”, prisjetio se fr. Luka. Fr. Pavao je odlazio na praznike i to samo od ponedjeljka do petka, jer je za njega slavlje nedjeljne mise s narodom bila najveća radost, rekao je fr. Luka Prcela i zaključio homiliju riječima:“ Vjerujem da ga je Krist, na blagdan Srca Isusova, pozvao k sebi na Večeru vječnoga života“!

Pavao (Stojan) Lasić (Uzarići, Široki Brijeg, 18.6.1939.-Split, 16.6.2023.)

Stojan, redovničkim imenom fr. Pavao, rođen je 18. lipnja 1939. godine u Uzarićima, župa Široki Brijeg od oca Tome i majke Verke rođ. Lasić. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu od 1946. do 1950. godine, a gimnaziju u Širokom Brijegu i Bolu na Braču. Filozofsko-teološki studij pohađao je kod dominikanaca u Dubrovniku od 1960. do 1963., te na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu od 1963. do 1967. godine. U novicijat Hrvatske dominikanske provincije stupio je u Dubrovniku 15. kolovoza 1957., prve zavjete položio je 17. kolovoza 1958., a u istom je gradu položio i svečane zavjete 15. rujna 1963. godine. Za svećenika zaređen 29. lipnja 1965. u Zagrebu. Od 1967. do 1969. godine bio je član Samostana sv. Dominika u Dubrovniku, a nakon toga je od 1970. četiri desetljeća djelovao kao misionar u Boliviji. Osim misionarske službe vršio je tijekom 10 godina službu Vikara dominikanskog vikarijata teutonske provincije u ovoj latinoameričkoj zemlji. Povratkom u Provinciju 2010. godine, fr. Pavao odlazi u splitski dominikanski samostan gdje je živio i djelovao vršeći službu propovjednika i ispovjednika.

Posljednji ispraćaj fr. Pavla Lasića