Fra Rafael Lukarić rođen je u Vrbniku 7. ožujka 1937. godine od roditelja Ivana i Marije r. Trinaestić. Sin jedinac odrastao je uz još tri sestre. Gostujući u emisiji ‘Od Krista pozvani’ Hrvatskoga katoličkog radija istaknuo je da smatra kako je njegovo zvanje izmoljeno. „Vođen prstom Božjim odlučio sam biti franjevac. Ne znam tko je molio za moje zvanje. Možda je to bila uslišana molitva ujaka moje majke koji je bio zadnji hrvatski učitelj u Stivanu na otoku Cresu. Morao je otići kada su došli Talijani. On je bio jako pobožan. Možda je on molio pa su se trojica njegovih pranećaka odlučila za sjemenište.”

U fra Rafaelovom rodnom Vrbniku djelovali su fratri s Košljuna. „Moja majka je mene i još dvojicu odvela u Zadar, ali nas košljunski fratri nisu primili jer su bili prepuni. Vratili smo se doma. Znao sam da želim biti fratar i nisam imao želju ići u sjemenište u Pazin, kamo su tada išli kandidati za biskupijske svećenike, pa je naš župnik poslao pismo franjevcima trećorecima glagoljašima na Ksaver i oni su nas primili.” Osnovnu školu započeo je u Vrbniku, gdje je završio prva dva razreda, druga je dva razreda završio u Zagrebu, peti razred je pohađao u Krku da bi zatim školovanje nastavio u Zadru, u Splitu te u Zagrebu gdje je završio četvrti razred gimnazije 1953. godine. Za svoje školovanje u više mjesta ističe da je to bila kovačnica gdje su se kovali da bi izdržali sve ono što je kasnije dolazilo.

Mlada misa na Ksaveru.

Uslijedila je zatim godina dana novicijata u Krku te odsluženje vojnoga roka u Trebinju i Nikšiću. Po povratku iz vojske započeo je studij teologije u Zagrebu 1958. godine. Kao bogoslov svjedočio je premetačini samostana po nalogu ondašnje komunističke vlasti, te privođenju fra Rudija Jeraka, provincijala fra Ignacija Mašine i fra Rajka Kraljeva. To ga je, kako je rekao, samo još više učvrstilo u odluci za Bogu posvećenim životom. Doživotne zavjete položio je 13. kolovoza 1959. godine u Krku. Za đakona je ređen 30. ožujka 1963. godine u Zagrebu, a 29. lipnja iste godine za svećenika ga je zaredio kardinal Franjo Šeper. „Bilo nas je 27. ređenika. Neki su čak zapamtili što nam je govorio, ja nisam. Moja mlada misa bila je 30. lipnja 1963. na Ksaveru, a propovjednik je bio fra Bonuventura Duda. Svoj svećenički hod započeo sam geslom „Što trebam činiti Gospodine”. Neki su mi se zbog moga izbora znali i narugati, ali ja sam uvijek činio što su moji poglavari rekli.”

Fra Rafael je kao mladi svećenik poslan u samostan sv. Jeronima u Martinšćicu na Otoku Cresu kako bi pastoralno djelovao u susjednom mjestu, u župi Stivan. Ondje je, kako ističe, bio prvi koji je vratio hrvatski jezik. Zatim je poslan u samostan u Ogulin i povjerena mu je pastoralna briga za Tounj, Tržić i Kamenicu, a zadnja župa prije odlaska u misije bila je Kotari iznad Samobora. „U Kotarima sam očekivao raj zemaljski, ali sam brzo shvatio da sam još zelen za raj. Raj treba zaslužiti, a ja nemam zasluge. Tako mi je u razmišljanjima došla misao da idem u misije. Rekao sam to svome provincijalu i započeo učenje francuskog jezika, jer sam mislio da ću poći u Brazil, u školi za strane jezike u Varšavskoj u Zagrebu.”

U Kotarima.

Odlazak fra Rafaela u misije ostvaren je 1978. godine. „Poslan sam u Peru jer je takva bila potreba Reda. Naši fratri iz Španjolske upravljali su Područnom Prelaturom u andskom području Perua, a sjedište je bilo u gradu Hamachucu. Prelaturu, koja je po kanonskoj uredbi izjednačena s biskupijom, čine tri Provincije: Provincija Sanchez Marion sa sjedišten u Hamachucu; Provincija Bolivar s sjedištem u Bolivaru i Provincija Pataz s sjedištem u Tayabamba te broji oko 220.000 stanovnika. Sve se to nalazi na nadmorskoj visini od 900 do 3600 m. Prve tri godine bio sam nastanjen u distriktu Sartimbamba, za kojeg sam imao pastoralnu brigu, kao i za distrikt Cochorca. Zatim sam tražio da se preselim u drugu provinciju Bolivar sa sjedištem u Bolivaru te sam pastorizirao i druga mjesta te provincije.”

Misije u Peruu.

Ključna točka pastorala u misijama bila je dobiti katehiste. „Bilo mi je glavno imati katehiste u svakom selu i u svakom selu imati neku bogomolju, pa makar bila pokrivena slamom. Tamo su se crkve i kuće gradile od nabijene zemlje i pokrivale slamom. Najstarija crkva na tome području i danas je pokrivena slamom. Takva gradnja nije mi bila strana jer je takvih kuća bilo i po Slavoniji. Držao sam se standarda koje je država propisala za gradnju škola i njih sam primjenjivao za gradnju crkvi. Želio sam da katehisti predaju vjeronauk u školama, jer je situacija bila takva da su vjeronauk predavali oni predavači koji nisu imali punu satnicu.”

Marljivom hrvatskom misionaru na ruku nije išla klima. Naime, živio je na 3000 metara nadmorske visine, pastoralno je djelovao u područjima na 4000 metara nadmorske visine i to je imalo svoje pozitivne i negativne strane. „Tamo sam ozdravio od reume. Jedino sam ispočetka imao problema sa spavanjem. Iz dana u dan spavao sam sve manje i manje. Kada sam bio u Bolivaru i kada bih se mučio s nesanicom onda bih sjeo u auto, spustio se na 3000 metara i tamo naspavao dan-dva i opet vratio.”

Fra Rafael se vratio iz Perua u Hrvatsku u proljeće 2004. godine. Provincijal ga je poslao u samostan u Martinšćicu gdje je preuzeo brigu za župe u Martinšćici i Stivanu. Tamo je djelovao sve do 2017. godine. Zdravstveni razlozi i potreba za medicinskom pomoći dovela ga je u Zagreb, u samostan u Odru. „Moja glavna zadaća sada je molitva i briga za zdravljem. Predmolim krunicu svake večeri u kapelici s korisnicima Doma – Kuće sv. Franje. Svaki dan vozim sobni bicikl i čitam knjige. Pročitao sam više knjiga sada nego dok sam aktivno djelovao kao svećenik. Trenutno čitam autobiografiju pape Ivana Pavla II.” Ovaj franjevac trećoredac Bogu zahvaljuje na darovanoj dugovječnosti, a svima poručuje da se prepuste Božjoj providnosti. Bog će sve urediti.