Stvoreni svijet je lijep i dostojan našeg divljenja. On je djelo i odraz Božje moći i dobrote. Može nas potaći na molitvu i uzdići na motrenje duhovne nevidljive stvarnosti. Polazeći od svijeta čovjek može spoznati Božju moć i dobrotu. Grijeh je unio nered u ljudsko srce i odrazio se i u njegovu odnosu prema dobrima svijeta. Čovjek umjesto da se služi za njega stvorenim dobrima i preko stvorenja uzdiže do Stvoritelja, snizuje se do robovanja i pohlepe za zemaljskim dobrima. To je požuda očiju. Ona se sastoji u neurednoj i znatiželjnoj sklonosti prema zemaljskim dobrima. Zemaljske materijalne stvari očaravaju čovjeka i zavode ga, te čine da on zaboravi na svoje dostojanstvo gospodara zemlje. I umjesto da prepoznaje Boga, koji providonosno upravlja i vodi svijet čovjek se navezuje na prolazna dobra, požudno ih želi, traži, nagomilava, te zaboravlja na Boga i vječnu domovinu, prenosi portal Monfortanci.

Pišući o požudi očiju sv. Ljudevit kaže: “Zemaljska mudrost, o kojoj govori sv. Jakov, jest ljubav prema dobrima ove zemlje. S tom se mudrošću mudraci ovoga svijeta potajno združuju kad im se zalijepe srca na ono što posjeduju, kada vode parnice i nepotrebne razmirice da nešto steknu ili sačuvaju, kada velik dio svog vremena ni o čem drugom ne razmišljaju i ne govore osim o vremenitim stvarima. Za njih se jedino i zalažu, dok se za svoje spasenje i za sredstva tog spasenja, kao što su ispovijed, pričest ili molitva, brinu tek površno, nemarno i povremeno, samo da pred ljudima sačuvaju izgled pobožnosti” (LJVM 80).

Čovjek zaražen požudom očiju zaustavlja se na vanjštini, na vremenskom dobru.

Čovjek zaražen požudom očiju zaustavlja se na vanjštini, na vremenskom dobru. Tom napašću je đavao napastovao i samog Isusa u pustinji: “Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš. Tada mu Isus reče: Odlazi Sotono” (Mt 4, 8-10). Mnogi ljudi nažalost podlegnu toj napasti i za njih je jedina prava sreća posjedovanje bogatstva i u njemu pronalaze jedinu sigurnost za svoju budućnost. Još je apostol Pavao opominjao kršćane da bdiju nad tom požudom: “A oni koji žele da postanu bogataši upadaju u napast, u zamku i u mnoge lude i pogubne želje što strovaljuju ljude u propast i uništenje, jer pohlepa za novcem je izvor svih zala. Budući da su joj se neki predali, zalutali su od vjere i proboli sami sebe mnogim teškim mukama” (1 Tim 6, 9-10).

Prema klasičnoj katoličkoj tradiciji požuda očiju se očituje u škrtosti. Crkva uči da čovjek ima pravo na privatno vlasništvo, ali i da zemaljska dobra trebaju biti svima na raspolaganju. Da svi imaju pravo na minimum potreban za dostojanstveni život. Škrtac više od svega ljubi novac i bogatstvo. On gomila dobra i uživa u gomilanju posjeda, te ne želi dirati u dobra koja je nagomilao. Ne koristi se novcem da služi sebi i drugome, nego postaje robom bogatstva ili užitaka koje mu ono može pružiti, te tako zemaljska dobra postaju pravi idoli kojim se ljudi, umjesto Bogu, klanjaju. Osoba koja posjeduje materijalna dobra trebala bi se njima poslužiti za svoje potrebe i u skladu s mogućnostima priteći u pomoć siromasima, te tako sudjelovati u ostvarivanju planova Božje Providnost u ovome svijetu.

Škrtac više od svega ljubi novac i bogatstvo.

O toj opasnosti zatvaranja srca pred Bogom zbog navezanosti na bogatstvo Svetac piše: “Kako je ta Vječna Mudrost u sebi blaga, laka i zahtjevna, ma da je tako sjajna, divna i uzvišena! Ona poziva ljude da ih nauči kako će biti sretni, ona ih traži, smiješi im se i napunja ih nebrojenim dobročinstvima, pretječe ih na tisuću raznih načina i ide sve dotle dok ne sjedne na prag njihove kuće da ih čeka i pruži im dokaze svoga prijateljstva. Možemo li imati srce koje će odbiti ovu blagu pobjednicu!? O, kako su nesretni veliki i bogati ako ne ljube Mudrost! Kako su zastrašujuće riječi koje im upravlja! Ne možemo ih pravo ni prevesti: Gospod će vas napasti brzo i užasno … jer za velikaše je nemilosrdna kazna … A moćnici će moćno biti kažnjeni. A istraga oštra očekuje moćnike (Mudr. 6, 5-6-8.). Dodajmo tim riječima i neke od onih koje im je Mudrost rekla ili zapovjedila da im se kažu nakon što se utjelovila: Ali jao vama bogataši (Lk 6, 24.). Lakše je devi proći kroz iglene ušice nego bogatašu ući u kraljevstvo nebesko (Mt 19, 24; usp. Mk 10, 25; Lk 18, 25). Ove je posljednje riječi božanska Mudrost toliko puta ponovila dok je boravila na zemlji da su je tri evanđelista zapisala gotovo na isti način a da nisu ništa izmijenili. Bogati bi zbog njih trebali plakati, vikati, zapomagati: Pazite sad, bogataši! Udarite u plač i jaukanje nad nevoljama koje će vas zadesiti! (Jak 5, 1.). Ali jao, oni imaju ovdje na zemlji svoju utjehu, i kao da su začarani svojim uživanjem i bogatstvom, pa ne zapažaju nevolje koje im prijete nad glavom” (LJVM 5-6 ).

Prema drugima škrta osoba postaje tvrda srca, nije spremna pomoći ni od svoga preobilja, a sklona je lihvarenju.

Škrtost se uglavnom očituje u nagomilavanju suvišnih predmeta, dobara, novca, nakita, dragocjenosti… Uživa se u posjedovanju i promatranju tih stvari, poglavito rariteta koji se posjeduju. Previše se tuguje zbog gubitka nekog dobra, ponekad i sitnica, te se živi u strahu od gubitka, tako da strah, nemir i nezadovoljstvo, popraćeno trajnom pohlepom, čine da osoba zaboravi Boga i vječno spasenje. Prema drugima škrta osoba postaje tvrda srca, nije spremna pomoći ni od svoga preobilja, a sklona je lihvarenju. Nastoji prisvojiti tuđe stvari, uskraćuje bližnjemu zasluženu plaću, a ponekad i najbližima negira potrebno za život, spremna je na nepravdu, kršenje obećanja i ideala, pohlepno želi uvećati dobara, pa i na nepravedan način, a neuredno i sebično zadržava stečeno. Škrtac zaboravlja na smrt, vječnost,Boga… Izgubio je slobodu srca. Isus je izravno opominjao: Gdje je tvoje blago tu je i tvoje srce (Mt 6,21).