Ilija Jakovljević, prozaik, pjesnik, književni kritičar i publicist rođen je 1898. u Mostaru. Osnovnu školu pohađao je u rodnom gradu, a gimnaziju u Sarajevu. Na Pravnom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1926. i doktorirao 1929. Od 1939. do 1941. bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika i urednik časopisa „Savremenik“. Isticao se kao član HSS-a i bio je urednik stranačkoga glasila „Hrvatski dnevnik“. Nakon uspostave NDH često ga kao građanskoga intelektualca demokratskih i liberalnih stavova ispituje i saslušava policija da bi se 14. studenoga 1941. Našao u pritvoru, a zatim je odveden u logor Stara Gradiška. Uoči Badnjaka 1942. konačno je pušten iz logora. Gotovo pune dvije godine slobodno živi u Zagrebu, dotjeruje svoju zbirku „Lirika nevremena“, objavljenu 1945., koja je najvećim dijelom nastala u logoru na papirima za umatanje, na rubovima novina, na papirićima skrivenim u postavi kaputa, u cipelama, u podstavi šešira ili u zapućcima i tako su bile prenesene iz logora u raznim domišljanjima kako prevariti stražarsku budnost. Osim toga Jakovljević je radio i na svojim romanima „Opterećeni“ i „U mraku“. Potonji je također objavljen 1945. Uza sve to redigirao je rukopis svojih zatočeničkih memoara koji su objavljeni tek 1999. pod naslovom „Konclogor na Savi“. Dana 21. rujna 1944. pridružuje se svojim stranačkim prijateljima Branku Radiću, sinu Stjepana Radića i Augustu Košutiću i odlazi u partizane. Na slobodnom teritoriju potkraj 1944. i 1945. surađuje svojim pobudnim člancima u glavnom glasilu HSS-a „Slobodni dom“. Poslije rata optužen za suradnju s bivšim čelnicima HSS-a, s nekim „zapadnoeuropskim krugovima“ i upletenost u slučaj Hebrang. U travnju 1948. zatvoren je u Zagrebu. Prema zapisniku „Jakovljević je izvršio samoubojstvo vješanjem“ 28. listopada 1948., no pretpostavlja se da je ubijen. Ilija Jakovljević se kao slobodoumni i nezavisni duh te kršćanski humanist opirao velikosrpskom teroru u Kraljevini Jugoslaviji, crnom totalitarizmu NDH i crvenom totalitarizmu Titove Jugoslavije, zauzimajući se za slobodu svoga naroda. U pravom smislu bio je žrtvom triju totalitarističkih vladavina. Zbirka pjesama „Lirika nevremena“ svjedoči o ratnim i logorskim danima. Pjesmu su, kako piše u predgovoru Antun Barac koji je s Jakovljevićem bio zatočen, nastajale ne iz književnih pobuda, nego iz potrebe da se fiksiraju slike i refleksije o svemu što se dalo vidjeti ili naslutiti. U njima nisu samo zabilježeni pjesnikovi doživljaji već i njegova svjedočenja o doživljajima drugih – mnogih zatočenika. Pjesme su zapravo slike doživljene logoraške stvarnosti. U velikom njihovom dijelu zabilježeni su istiniti i zajednički doživljaji logoraša, dok se u memoarima „Konclogor na Savi“ dramatično razotkriva narav ustaškoga režima. Sve do devedesetih godina prošloga stoljeća Iliju Jakovljeviću nisu spominjali u književnoj komunikaciji, uz iznimku drugoga izdanja spomenute zbirke iz 1982. što ga je uredio i u Sarajevu objavio Slobodan Blagojević, ali koja ipak nije imala širu recepciju. Zbirka „Lirika nevremena“ fenomen je koji počiva na zajedničkoj patnji, strepnji, strahu i nadanjima zatočenika/logoraša i svjedoči o autorovu kršćansko-humanističkom svjetonazoru koji pjesnik nije nikada u raznim životnim situacijama iznevjerio.

Spremnost

Ako je ovo moja posljednja pjesma,

neka bude kao rijeka, duboka, teška i mračna.

Rijeka je putnik mudri, širine i padove pozna.

I kada se ustavi tamna, rijeka je uvijek zračna.

Ako je ovo moja posljednja noć,

neka bude bez zvijezda, crna ko ikona stara.

Velike, srebrne zvijezde u mojim očima gore,

na mome dlanu treperi sunčana zlatna para.

Ako je ovo početak nekoga teškog puta,

neka bude maglovit i oštro staklinje skrije

– jer moja je ponosna duša samo u patnjama jaka

– jer cvijet mojega duha samo na kamenju zrije!