Preminuli zagrebački pomoćni biskup u miru mons. Valentin Pozaić desetljećima je djelovao kao redovnik isusovac, cijenjeni profesor, član važnih crkvenih i društvenih gremija i pomoćni biskup zagrebački. Uvijek je u središtu njegovih nastupa, knjiga i pismenih obraćanja bila kršćanska antropologija i govor o Božjem namislu s čovjekom. Zato donosimo kraće izvatke iz jednoga njegovog članka, objavljenog u Obnovljenom životu 2013. godine, nakon pokušaja uvođenja tzv. zdravstvenog odgoja.
Kad god se govori o odgoju – u prvom redu djece i mladih – sudbonosno je pitanje antropologije, znanosti o čovjeku kao čovjeku, o čovjeku osobi. Antropologija zadaje temeljna polazišta i vrednote, koje se žele i trebaju predlagati i usvajati tijekom rasta i sazrijevanja. Potreba za osmišljenim i sustavnim odgojem očita je. Pravo i dužnost odgoja djece u prvome redu pripada roditeljima. Društvo je svojim ustanovama, napose putem škole, pozvano pružiti roditeljima odgovarajuću i kvalitetnu pomoć u odgoju djece.
Antropologija smatra da osobu, mušku ili žensku, čini jedinstvo tijela, osjećaja, razuma i duha čovjek je tijelom i dušom jedan (GS 14). Po krštenju čovjek postaje hramom Duha Svetoga. Pedagogija smatra da je kod odgoja djeteta i mlade osobe važan cjelovit i uravnotežen razvoj svih navedenih vidika. Čak su i pogani Rimljani znali: Puero debetur maxima reverentia – djetetu dugujemo najveće poštovanje. Kršćanska se antropologija temelji na biblijskoj: čovjek je stvoren na sliku Božju. Kada je antropologija koja drži da je čovjek slika Božja – homo imago Dei – izbačena, a na njezino se mjesto ugura neka ideologija, djelomično ili u cijelosti lažna teorija o čovjeku i svijetu (dakako, bez Boga) nastupa vrijeme uništenja čovjeka osobe — pojedinca, obitelji i naroda. To čini neprijatelj čovjekove naravi – Sotona.
Preodgoj djece?!
O djeci, među ostalim, Isus kaže: “Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene, bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku.” (Mt 18, 6). Latinska izreka kaže da je povijest učiteljica života. Poznato je da se u vrijeme idejnog nihilizma, u ime navodne demokracije, javlja diktatura relativizma i anarhizma, danas pak neokomunizma. Navodna demokratska vlast u Hrvatskoj na temelju neke svoje – ili nekim uvjetovanostima njima nametnute ideologije – putem Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa nameće program odgoja i preodgoja djece.
To uključuje razaranje identiteta osobe–djeteta, rastakanje naravne ustanove obitelji i, konačno, naroda. Za uspješnu manipulaciju potrebno je stvoriti bezličnu masu, pojedince i zajednicu bez samosvijesti i identiteta.
O Adamu i Evi je pisano: “Njih dvoje bit će jedno tijelo” (Post 2, 24). Njima je udijeljen prvi biblijski blagoslov: “I blagoslovi ih Bog i reče im: ‘Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!'” (Post 1, 28). Taj božanski stvaralački čin, upisan u samu narav čovjeka – naravni moralni red – razlog je zašto muškarac ostavlja oca i maku i postaje jedno tijelo sa svojom ženom. Oni više nisu dvoje, nego jedno. Kad njih dvoje budu jedno, mogu se naći u troje — to je nastanak novoga ljudskog života, nove osobe na sliku Božju.
Mogućnost prokreacije, podariti novi ljudski život, biti Božji suradnici u stvaranju novih osoba (Post 4, 1) nije usputno ili slučajno obilježje ljudske spolnosti, nego temeljni vidik ljudske spolne odgovornosti, čovjekova poziva kao osobe koja je muško i žensko. Prokreacija – ljubav i rađanje – nije pitanje samo potomstva. Moć prokreacije nadilazi svu drugu stvaralačku moć ljudi. Prokreacija je najuzvišeniji čin što ga žensko i muško mogu ostvariti: roditi i postaviti na noge novoga čovjeka, novu osobu. Čovjek se, doduše, rađa u vremenu, ali je određen za vječnost. U toj perspektivi sav njegov život, sa svim uzletima i padovima, uspjesima i neuspjesima, poprima novu kvalitetu.
Izlažući biblijsku antropologiju, papa Benedikt XVI. jasno je upozorio na prisutnu agresiju “antropološke revolucije” koja niječe izvornost ljudskoga bića u njegovoj spolnosti kao muško – žensko, otac – majka – dijete, a nameće ideologiju “roda”.
Opasnosti rodne ideologije
Rodna ideologija koja se sve više promovira nije samo suprotna znanstvenim činjenicama, već ugrožava spolni identitet djece – upravo u adolescenciji, najvažnijem dijelu života za dozrijevanje spolnog identiteta: biološkoga, psihološkog i duhovnog. Uništiti djetetu spolni identitet znači uništiti mu život i budućnost.
U Hrvatskoj se djeci pokušava nametati šarlatanske stavove, proglašavajući ih dostignućima “znanosti 21. stoljeća”. A istraživanja opetovano potvrđuju da razlike između muškog i ženskog nisu kulturološki, već biološki utemeljene. Prorok Izaija govori: “Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom, koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu, koji gorko slatkim čine, a slatko gorkim!” (Iz 5, 20).
U javnosti papagajski ponavljana floskula “znanost 21. stoljeća” pokriva svašta – osim znanosti. Treba se samo prisjetiti: kad se vodila rasprava o identitetu, dostojanstvu i pravima ljudskoga embrija, znanost – ili kako se voli zvučno isticati ‘evidence–based medicine’ – jasno je govorila da ljudski život počinje začećem. Međutim, u ime ideologije propagiralo se stajalište da je početak ljudskoga života pitanje slobodnoga izbora. Sve protiv “znanosti 21. stoljeća”! Sada, kada je u pitanju odgoj djece i mladih, antropologija, svjetonazor, aksiološki horizont, svijet vrednota po kojima i za koje netko živi — ista ta ideologija, da bi dokinula slobodu izbora, priziva matematiku. I opet u ime “znanosti 21. stoljeća”!
Prava roditelja na odgoj djece
Načelno bi trebalo biti svima jasno: roditelji su djecu rodili, othranili i nadalje ih odgajaju; roditelji djecu odgajaju po svome roditeljskom pravu i dužnosti odgoja. Djeca nisu vlasništvo države: bila ona demokratska ili demon–kratska, totalitarna ili neokomunistička. Roditelji su odgovorni za odgoj i obrazovanje svoje djece, i pred narodom i pred Bogom. Stoga roditeljima valja naglašavati i iznova ih podsjećati: to su vaša djeca. To je najvrjednije što imate. To je vaše sutra. Sutra će vas vaša djeca pitati: “Gdje ste bili, što ste učinili za nas i našu budućnost?”
Idemo u budućnost, jurimo u budućnost koja niječe našu prošlost, naše biće, naš identitet. To je prokletstvo. Hrvate nisu uspjeli uništiti ratom, pa im žele uništiti budućnost putem preodgoja, razaranja sadašnjih i budućih naraštaja.
Prava roditelja na odgoj vlastite djece zajamčena su Ustavom, zakonom i međunarodnim konvencijama, kojih je i Hrvatska potpisnica.
Ustav Republike Hrvatske kaže: “Roditelji su dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu te imaju pravo i slobodu samostalno odlučivati o odgoju djece. Roditelji su odgovorni osigurati pravo djetetu na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti.” (članak 63).
Opća deklaracija o pravima čovjeka kaže: “Roditelji imaju prvenstveno pravo birati vrstu obrazovanja za svoju djecu” (čl. 26, t. 3).
Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kaže: “U obavljanju svojih funkcija povezanih s obrazovanjem i poučavanjem država će poštovati pravo roditelja da osiguraju obrazovanje i poučavanje u skladu sa svojim vjerskim i filozofskim uvjerenjima” (Protokol 1, čl. 2).
Povelja o temeljnim pravima Europske unije kaže da je “pravo roditelja svojoj djeci osigurati obrazovanje i poduku u skladu sa svojim vjerskim, filozofskim i pedagoškim uvjerenjima” (čl. 14, t. 3).
Stav Crkve prema obitelji
Na te se dokumente poziva i HBK u svome Priopćenju nakon 45. plenarnog zasjedanja HBK, u studenom 2012. i kaže: “Neprofesionalan i nedopušten pristup ovomu ozbiljnom pitanju biskupi drže krajnje zabrinjavajućim te pozivaju Vladu Republike Hrvatske i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta na dosljedno poštovanje pozitivnih europskih, međunarodnih te hrvatskih zakona i drugih pravnih akata…”
Govoreći o obitelji i odgoju, Drugi vatikanski sabor u Deklaraciji o kršćanskom odgoju kaže: “Budući da su roditelji dali djeci život, oni imaju vrlo tešku obvezu da ih odgajaju… (GE 3). Crkva visoko cijeni one vlasti i građanske udruge koje vode računa o pluralizmu današnjega društva i o potrebnoj slobodi vjerovanja te pomažu obiteljima u svim školama svojoj djeci osigurati odgoj koji je u skladu s njihovim ćudorednim i vjerskim načelima” (GE 7; usp. GS 52).
Nikomu zainteresiranom za dobro pojedine osobe i narodne zajednice ne može biti svejedno kakav se odgoj pruža ili nameće djeci i mladima. Svatko je dužan dati osobni doprinos općemu dobru — “bilo to zgodno ili nezgodno” (2 Tim 4, 2). Istinski odgoj sam po sebi vodi dobru odgajanika, obitelji i naroda, obogaćuje i uljepšava sadašnjost i budućnost lijepe naše domovine!
Oče biskupe, hvala Vam za sve jasne i nedvosmislene riječi o Bogu i čovjeku!
Članak u cijelosti dostupan OVDJE.