Brat Jakov od Križa Milić posvjedočio je o svome hodu ka redovništvu u emisiji ‘Od Krista pozvani’ Hrvatskoga katoličkog radija. Rođen je u Osijeku 1990. godine u vjerničkoj obitelji. Većinu života proveo je u rodnom gradu. „Djetinjstvo mi je bilo idilično i ne mogu se na nešto požaliti. Odrastao sam u dobroj obitelji i uvijek sam imao posebni osjećaj za Boga. Redovito smo išli nedjeljom na misu, a sjećam se da sam s bakom molio prije spavanja. Tako sam stekao naviku redovite molitve prije spavanja. Značajna mi je bila i moja vjeroučiteljica od prvog do četvrtog razreda koja mi je usadila neke temelje. Obično se dogodi da ljudi nakon krizme bježe od crkve, a ja sam nakon krizme počeo redovito ići na misu. U pripremi za krizmu morali smo redovito dolaziti, a poslije primanja sakramenta počeo sam redovito ići. To je nekako ostalo.”

“Poziv se nije uklapao u moju sliku o životu”

Od aktivnosti u životu župe brat Jakov od Križa ističe da je od trećeg razreda srednje škole pjevao u župnom zboru. Ulaskom dublje u vjeru, tijekom studijskih dana, povećala se i aktivnost u župnoj zajednici. Tijekom odrastanja nije razmišljao o duhovnom pozivu. „Želio sam imati veliku obitelj. Bio sam štreberasto dijete. Zanimala me je znanost pa sam išao u tom smijeru visokog obrazovanja. Još kao dijete znao sam da želim biti profesor na fakultetu, znanstvenik. Upisao sam prirodoslovno-matematički smjer III. gimnazije u Osijeku, jer su mi biologija, kemija i fizika bili najdraži predmeti. S druge strane u tu su školu išli i Prelog, Ružička, Cesarić i druge poznate osobe. Za vrijeme srednje škole razmišljao sam čime bi se konkretnije mogao baviti, razmišljao sam o molekularnoj biologiji, a na kraju sam upisao medicinu ne iz želje da budem liječnik nego znanstvenik. Poziv se nije uklapao u tu moju sliku o životu.”

Razmišljanja o pozivu počinju na drugoj godini studija. „Poziv sam doživio kao jedan konkretan trenutak. No, kada retrospektivno razmišljam vidim da je puno stvari dovelo do toga. Bio sam jako ambiciozan, ganjao sam karijeru, imao sam čak nekakve autodestruktivno visoke ciljeve za sebe. Želio sam ići raditi na nekom prestižnom fakultetu u inozemstvu i paralelno s time imati obitelj. Tijekom studija medicine shvatio sam da mi to postaje ostvarivo. Imao sam u životu sve, ali sam shvatio da nisam sretan. Bio sam financijski osiguran, obitelj mi je bila jako dobra, karijera mi je išla, sigurno bih i u vezi funkcionirao savršeno dobro, no bez obzira što sam imao sve što sam ikada htio nisam bio sretan. Bio sam zadovoljan, vrlo zadovoljan, ali nisam bio sretan. Retrospektivno vidim to kao jednu klicu koja je tinjala u pozadini. Nedugo prije toga prekinuo sam s djevojkom, s kojom sam bio dvije godine, i molio sam devetnicu sv. Riti za ljubav. Tako sam ja to sebi formulirao i zadnji dan devetnice osjetio sam poziv. Bilo mi je to kao čekić u glavu, jer to zaista nisam htio. Nije me poziv ni malo veselio. Nisam to nikako planirao.”

U vremenu ‘borbe s Bogom’ poziv čak bio potisnut

Uslijedilo je vrijeme ‘borbe s Bogom’. „Otišao sam na jednu ispovijed uoči primanja u Framu. Nije mi se dalo ići, ali otišao sam i nakon ispovijedi imao sam hrpu misli u glavi. Za vrijeme mise sve se umirilo i osjetio sam da nikada neću biti sretan ako se Bogu potpuno ne predam. Svoj poziv uvijek sam definirao kao poziv na potpuno predanje. I tada sam shvaćao da se Bogu mogu potpuno predati i u braku, znao sam što znači potpuno predanje, ali sam znao i što znači potpuno predanje Bogu za mene. Znao sam da to znači redovništvo i da to znači jedno strože redovništvo. To mi tada nije bilo prihvatljivo. Borba je trajala oko godinu dana i za to sam se vrijeme intenzivno svađao s Bogom jer se nisam bio u stanju složiti s Njegovom voljom. Znao sam da puno toga moram ostaviti, da se moji roditelji s time neće složiti jer sam jedino muško dijete. Moj otac nema braće i od mene se nije očekivalo da završim fakultet ali sam se morao ženiti i imati djecu. To je bio jedini uvjet koji sam morao ispuniti u životu. Znao sam koliko mi je Bog dao talenata za koje sam tada smatrao da ću ih morati zakopati.”

Tijekom te godine dana čak se dogodilo da je poziv potisnut. „Poziv mi je bio toliko neprihvatljiv da sam sebi govorio da to nije to, da sam si to umislio,… Kroz to sam vrijeme tražio duhovnika i nisam ga mogao naći. To je baš veliki problem današnjice da brojni mladi ne uspijevaju naći duhovnika. Kome god sam pokucao nije imao vremena za mene. Nakon godine dana uspio sam pronaći duhovnika i dogovorili smo razgovor. Čim mi je on dopustio razmišljati o pozivu, a da pritom on sam nije ništa rekao, opet se sve vratilo. Tada je krenula druga borba, kao nastavak one prve, i sve se smirilo tek kada sam Bogu rekao vrlo neentuzijastično: ‘Dobro, hajde pokušat ću pa ćemo vidjeti što će biti’. Bilo je to u jednoj kapelici na klanjanju i onda sam osjetio mir.”

Ulazak u Karmelski red bio je Božja volja

Uslijedio je izbor reda u kojem će ostvariti svoj poziv. „Rekao bih da je odluka za Karmelskim redom bila Božja volja. Karmel mi nije bio prvi izbor možda zbog toga što nije dovoljno poznat. Nekako uđe na mala vrata i onda osvoji čovjeka. Ovo moje iskustvo dijeli većina moje subraće. Htio sam u isusovce. Moji duhovnici su bili isusovci, bio sam jako aktivan kod njih i animirao sam duhovne obnove. Čak je i mome karakteru isusovaštvo najviše odgovaralo, kako s intelektualne strane tako i taj individualizam ali i ono ‘semper magis’. Odgovaralo mi je isusovačko razlučivanje duhova i isusovačke duhovne vježbe, i da biram glavom vjerojatno bih otišao u isusovce. Međutim, zbog svoje introverzije bojao sam se mogu li uopće živjeti u zajednici. Želio sam otići negdje na iskustvo. Isusovci ne primaju na takva iskustva, pa sam slao mail trapistima i karmelićanima. Karmelićani su mi odgovorili i poslali me u Graz u Austriju.”

Dolazak u Graz bio je, kako ističe brat Jakov od Križa, od Duha Svetoga. „Samostan u Grazu bio je poseban samostan. U njemu je živio kanonizirani svetac Rafael Kalinowski i naš sluga Božji o. Gerard Tomo Stantić. Kada sam ušao u tu zgradu znao sam da sam kod kuće. I tada su počele moje dvojbe. Kroz tjedan dana shvaćao sam sve više da bi to mogli biti ono što tražim. Intelektualno možda još nije odgovaralo premda sam čitao Ivana od Križa i Tereziju. I moj duhovnik p. Mislav Skelin mi je znao spomenuti karmel jer me je znao uspoređivati sa sv. Ivanom od Križa. Tako da mi je možda klica karmela došla od njega. A, onda kada samo počeo više razmišljati shvatio sam da mi se karmel kroz mala vrata uvukao u srce. Prvotno mi se jako svidjela širina karmela – od izrazito kontemplativne crte da netko ako želi može biti pustinjak i moliti se 24 sata dnevno, ako netko hoće može biti u pastoralu jer imamo župe, imamo i svoju školu i profesore na fakultetu… Ako netko želi biti aktivan može biti maksimalno aktivan. Imamo balans jednoga i drugoga. To mi se svidjelo jer sam shvatio da mogu ostvariti talente koje mi je Bog dao na način kako on to bude htio. I zbog moje introverzije nametala se ta kontemplacija kao smjer kojim bih volio ići.”

Kako je vrijeme protjecalo karmel je bio sve intrigantniji, a velika pomoć došla je i od sv. Terezije Benedikte od Križa (Edith Stein). „Kada sam odlučio Bogu reći ‘da’ ušao sam u jednu krizu vjere. Bila je to čista napast. Taj dan kada sam se odlučio odazvati došao sam do jedne faze ateizma. Počeo sam sumnjati u sve. Naišao sam na jedan citat sv. Terezije Benedikte od Križa kada ona kaže da tko traži istinu traži Boga, bio toga svjestan ili ne. To me dobro protreslo jer sam shvatio da je to istina. Ako ću tražiti istinu na kraju ću doći do Boga i drugog rješenja nema. To mi je jako značilo jer je i ona bila znanstvenica, ateistkinja, a kasnije je postala karmelićanka i mučenica. Ona mi je bila značajna za moj početni vjernički život. Ivan od Križa me prati cijelim mojim putem. Čitao sam ga od samih početaka. To mi je pomoglo kod poziva da nisam lud što tako nešto osjećam, nego je to nešto kako bi i trebalo biti. To mi je dalo sigurnost.”

“Moj put je put križa!”

Za izbor imena značajna je sv. Terezija Benedikta od Križa. „Razmišljajući o redovničkom imenu kada sam ulazio u samostan bio sam siguran da ću, pod utjecajem Edith Stein, uzeti ime brat Jakov od Istine. Bio sam dosta racionalan, ganjao sam znanost, to me je guralo naprijed i zbog njezinog citata: ‘Tko traži istinu traži Boga, bio toga svjestan ili ne’ želio sam uzeti to ime ‘od Istine’. Istina je jedan Božji aspekt koji me je jako privlačio. Bio sam siguran da je to ono što želim. Kada sam ušao u postulaturu u Somboru 2016. imao sam puno vremena za molitvu. Kroz molitvu sam shvatio da Bog želi nešto drugo od mene. Shvatio sam da je moj put, put križa. Napravio sam isti skok poput Terezije Benedikte. Ona je tražeći istinu došla do križa. Shvatio sam da je moj put – da ne mogu tražiti istinu i ne doći do križa.”

Svi bili iznenađeni odlukom za redovništvom

Nije bilo lako stati pred roditelje i priopćiti im odluku o Bogu posvećenom životu. „Roditeljima sam rekao da želim biti redovnik i svećenik tek pred ulazak u samostan. Od odluke do toga trenutka prošlo je oko četiri godine dok nisam završio studij. Bilo je to jako zahtjevno razdoblje jer se medicinu treba studirati s punom snagom. Kroz to sam vrijeme živio nešto što ne želim živjeti, a opet sam osjetio da to poglavlje trebam zatvoriti završetkom studija. Drago mi je da sam završio studij iako mi je to razdoblje bilo dosta teško. Kroz to je vrijeme splasnulo dosta početnog žara tako da kada sam ušao u samostan, ušao sam hladne glave. Mama me je o mojoj odluci da Bogu posvetim život pitala godinu dana ranije i teško je to prihvatila, a tati sam rekao nekoliko mjeseci ranije. Skupljao sam snagu da mu to kažem jer mu nisam mogao reći odmah. Ni prijateljima nisam govorio o tome pa su se iznenadili uglavnom kada su doznali.”

Svijest da je na pravom putu nadilazila je sve krize koje su se nalazile na putu ostvarenja poziva kao i kroz formaciju. „Sve što je dolazilo i oblačenje habita i zavjeti doživljavao sam kao normalno, kao produžetak moga puta. Bio sam uzbuđen kod oblačenja habita, ali ništa spektakularno. Po oblačenju habita počinje novicijat pa smo krenuli u Graz u samostan kojem sam se jako veselio. To mi je još uvijek najdraži samostan. Bilo mi je lijepo kod prvih zavjeta. Rado sam dao Bogu sve što imam. To je bilo ostvarenje mog prvotnog poziva na potpuno predanje. A tijekom samih zavjeta osluškivao sam plače li moja majka u pozadini ili ne. Bio sam fokusiran na to da budem smiren i da njima to bude što manje stresno, ali bio sam siguran u svoje zavjete.”

Svećeničko ređenje u ozračju karmela

Svećeničko ređenje brata Jakova od Križa bilo je 22. travnja u Gospiću. „Želio sam da moje svećeničko ređenje bude u Gospiću jer su naša braća preuzela brigu o katedrali i biskup je naš karmelićanin – o. Zdenko Križić. Želio sam da bude u ozračju karmela i nisam požalio. Bilo je to jedno posebno iskustvo. Čak su i moji roditelji bili za to. Mama je bila sretna. Sve se odvijalo u jednom obiteljskom okruženju moje subraće, moga župnika iz Osijeka, moje obitelji, prijatelja iz cijele Hrvatske – došlo je 250 osoba što me je jako iznenadilo, sve je bilo dirljivo i lijepo.”

Brat Jakov od Križa svećenički hod započinje geslom ‘Dosta ti je moja milost’. „Taj me citat pogodio dva puta u razmatranju tijekom moje formacije i shvatio sam ga na totalno suprotni način. Jednom je to bilo u novicijatu, a jednom pred moje svečane zavjete. Citat me je dobro protresao i dao ono što mi je bilo potrebno. U novicijatu sam shvatio da će mi Božja milost biti dovoljna da me učini sposobnim za sve ono što Bog želi od mene, da izliječi ono što je potrebno izliječiti, da popravi ono što ne valja. Pred zavjete sam iste riječi shvatio tako da me Bog ne mora popraviti nego da je njegova milost dovoljna da djeluje kroz mene, kakav god ja bio. To mi je promijenilo shvaćanje svega, shvatio sam da u cijeloj priči nisam ja bitan.”

“Posebno me vesele duhovni razgovori, duhovno vodstvo, ispovijedi”

Poučen dosadašnjim iskustvom da Bog uvijek priprema bolje od onog što čovjek planira, brat Jakov od Križa ne planira što i gdje bi želio djelovati, nego se stavlja Bogu na raspolaganje. Nove medije gleda kao koristan put evangelizacije. „Posebno me vesele duhovni razgovori, duhovno vodstvo, ispovijedi, i u tome se smjeru vidim. Pozitivno gledam na evangelizaciju putem novih medija jer mislim da je to način na koji se danas dolazi do mladih. U Hrvatskoj toga još uvijek nema dovoljno. Ima kvalitetnih sadržaja, ali ne dovoljno na onaj način kako je to potrebno mladim ljudima. Potrebno im je nešto životno i konkretno, potrebna im je mogućnost dolaska do osobe koja to govori kada trebaju savjet ili razgovor. Mislim da je to jedan prostor gdje sebe vidim gdje bih mogao dati svoj doprinos.”