“Kao dijete sam bio fasciniran crkvenim životom koji je u mojem rodnom mjestu, Svirčima na Hvaru, bio doista živ. To je mjesto, i župa od oko 500 stanovnika, u samom središtu otoka Hvara, poznato po pučkim pobožnostima Velikoga tjedna, i vrlo aktivnom sudjelovanju vjernika u životu župne zajednice. Osjećao sam silnu privlačnost prema onome što se u crkvi događa, a posebno sam bio fasciniran liturgijom”, ističe don Toni koji je u srednjoj školi posebno osjetio želju da svoj život usmjeri ka svećeništvu.

U početku je bilo prisutno opiranje toj misli da bude svećenik. “Kada bi u vrijeme puberteta počeo misliti o svećeništvu, znao bi sam sebi reći ono ‘ma daj, to je nemoguće, to nema šanse’. Pri završetku srednje škole shvatio sam da je to pravo za mene. Kada te ne napušta ta misao, kada stvarno osjećaš nešto, moraš barem pokušati krenuti tim putem”.

Don Toni je završio srednju školu u Jelsi na Hvaru, i onda je ušao u bogosloviju i upisao teološki fakultet. Sa sobom je ponio iskustvo angažiranosti vjernika u crkvenom životu, posebno u pobožnosti ‘Za križen’. “Cijele korizme, a posebno u Velikom tjednu, vjernici laici su nositelji svega toga. Župnik sudjeluje u onome što se tiče bogoslužja, a vjernici laici vode cijelu tu priču. I to je ono što mi je ostalo kao neki ideal suradnje, koju pokušavam tražiti sada kao župnik.”

Procesija ‘Za Križen’ 2006.

I sam je bio križonoša. “Kod nas koji smo rođeni dolje, riječ je o šest mjesta u samom središtu otoka, mi smo od djetinjstva fascinirani time. Tako sam se i ja kao mali zapisao za nošenje križa, i došao sam na red 2006. godine. Bio sam bogoslov na 4. godini studija. To je nešto posebno, i moj brat je bio križonoša poslije mene, i to nekako uđe u vas. Ja sam župnik na Braču već 11 godina, to je moj život i tu sam poslan, ali jedino kada me ono jako, jako vuče doma je u Velikom tjednu. To je nešto neizbrisivo što ostane u nama do kraja života”.

Don Toni ističe da je u obitelji imao divna svjedočanstva vjere od pokojnih djeda i bake koji su prenijeli tu svoju ljubav i na mlađe naraštaje. A, tu su i divni župnici, i sve je to pogodovalo razvijanju duhovnoga zvanja. “Iz svega toga otkriješ da je to ono pravo. Odgojen si u tome, susrećeš ljude koji doista žive ono što propovijedaju. To mi je bilo poticaj da i ja idem barem probati”.

Mlada misa.

Na upit susreće li se s promišljanjima o zahtjevnosti poziva, supetarski župnik ističe: “Stalno i svakoga dana nailazim na promišljanja, nikad posve siguran da je to to, nikada posve siguran da sam učinio najviše što mogu,… To je bilo što me je brinulo i brine me još uvijek. Ali, snaga se nalazi u Njemu”.

Đakonsko ređenje bilo je u hvarskih katedrali 1. prosinca 2007. “Posebno je bilo to što je bilo prvo ređenje i čini ti se da smo evo sada tu. Ima u obredu đakonskoga ređenja ono kada biskup pruža evanđelistar i kaže da živim ono što čitam i naviještam. Onda stvarno čovjek si misli da je to stvarno i ozbiljno. Nakon nekoliko dana započinju i prve propovijedi, prve službe i samim tim čovjek se osjeća drugačije.”

Uslijedilo je zatim svećeničko ređenje i prva služba – ona župnička. “Ređen sam za svećenika u svojoj rodnoj župi 5. srpnja 2008. godine, i tjedan dana kasnije imao sam mladu misu. Imao sam jako veliku tremu, a valjda ne može drugačije. Moje mladomisničko geslo je netipično i čudno. Inače se odabire neki lijepi biblijski citat koji usmjerava, ali meni su još godinu dana prije ređenja đakonskog i svećeničkog došle riječi – ruku ispruženih od Boga do čovjeka. Znao sam da će to biti moje mladomisničko geslo”.

Don Toni je svoje mladomisničko geslo protumačio sljedećim riječima: “Ako moje ruke nisu usmjerene Bogu, ja nemam što ljudima davati. Ako moje ruke nisu podignute k Bogu, neću imati što davati čovjeku. Ako su moje ruke usmjerene samo čovjeku, onda sam ja socijalni radnik, i ne trebam biti svećenik. I, samo je moguće živjeti svećeništvo ruku ispruženih od Boga do čovjeka. Ta poza izgleda tako da si i razapet. I onda, u tome vidim sliku Onoga koga jedino treba slijediti, koji je bio razapet, koji je pokušavajući ljudima donijeti Božju ljubav, završio tako… I, smatram da je svećenički život nasljedovanje Krista, i pokušaj da ja svojim malim životom budem neka, makar u lošoj rezoluciji, Kristova slika”.

Župnička služba u župi Milna na otoku Braču, i još dvije manje župe, od velike treme i straha poslala je najljepšim razdobljem u životu. Don Toni otkriva i čime ga je Gospodin iznenadio na toj službi. “Sve je bilo prvi put – krštenja, pripreme za prve pričesti i krizme, proslave Uskrsa i Božića. Bog mi je nakon godinu dana dao silnu milost da je jedan momak iz te župe pošao za svećeništvom, i danas je svećenik. Na mene je jedan svećenik iz moga mjesta jako utjecao, i onda sam ja želio da mi Bog da, bilo kada – nisam Boga time uvjetovao, da netko iz moje župe postane svećenički kandidat i da mu ja mogu vratiti dio dobrote koju sam ja primio od svećenika. I, to mi je Bog dao nakon godinu dana. Danas je taj mladić isto svećenik i najbolji smo prijatelji. Bog mi je silne milosti dao na čemu mu zahvaljujem”.

Don Toni se u razgovoru, među ostalim, prisjetio molitve koju je papa Franjo dao uz Jubilej milosrđa, u kojoj stoji da je Bog htio da i njegovi službenici budu zaogrnuti slabošću, da bi mogli imati istinsko suosjećanje i ostati bliski prema čovjeku. Istaknuo je: “Nije lako živjeti zaogrnut slabošću i ostati na pravi način blizak ljudima, i nije lako biti ruku ispruženih, razapetih od Boga do čovjeka. Zato, potičem na molitvu za nas svećenike, da na pravi način možemo naviještati onoga koji je smisao našega života – Isusa Krista.”