Gdje se slave mise koje uplatimo na hodočašću, može li kuma na krizmi biti pravoslavna vjernica ili osoba koja je rastavljena (ne svojom krivnjom) i kako ispravno razumjeti sliku Isusa kao Dobrog Pastira koji nas okuplja kao svoje ovčice, bila su neka od pitanja na koja je u emisiji "Halo, velečasni?" 28. travnja odgovarao vlč. Ljubo Vuković, župnik Župe sv. Josipa u zagrebačkim Gajnicama.
Kako i gdje se slave mise koje uplatimo na hodočašću? Možemo li dati slaviti misu i za žive – ili samo za mrtve?
Najprije razjasnimo da se misa može namijeniti i za žive i za pokojne. Pa i u obitelji molimo uglavnom za žive, za zdravlje, za teške situacije, za obraćenje… uvijek molimo za žive. Misa se može slaviti čak i za nekoga koga smatramo ratnim zločincem, s obzirom da se misa služi za grješnike. Svećenik ne smije odbiti misu za nikoga, jer misa je zapravo molba za grješnike.
Što se tiče misnih nakana koje se daju na hodočašćima, primjerice u Mariji Bistrici, misne intencije i prilozi za njih šalju se svećenicima u misijskim, ili čak europskim zemljama u kojima svećenici, nažalost, više nemaju misnih nakana i nemaju za koga slaviti misu. Premda nije pravilo, revan svećenik vodi računa o tome da će svakoga dana slaviti misu za oltarom.
Zapamtimo, nijedna misa se ne može platiti, jer sve milijarde ovoga svijeta ne mogu platiti jednu misu, jednu nekrvnu žrtvu koju slavimo na svetoj misi.
Zato se svećenicima podijeli nakane i popis tih misa koje su dužni proslaviti. Dakle te mise bi trebale biti odslužene i mi vjerujemo da jesu. Ako netko bude neodgovoran, to se ne može znati, ali mi svećenici se ne igramo s misama, s obzirom da smo jako osjetljivi na mise. Bilo je u povijesti situacija kada je, primjerice, župnik umro i pod stolom je nešto glasno udaralo. Nije prestalo dok nisu našli knjigu zapisanih misnih intencija koje nisu bile odslužene.
Misa je nama svećenicima svetinja, tako da možete imate povjerenja da su mise negdje odslužene, iako ne znamo uvijek gdje. Bog će itekako primiti tu molitvu – u to sumnja nema. Misa “vrijedi” od onog trenutka kad smo je mi zaželjeli, a hoće li biti odslužena za mjesec, dva ili tri, manje je važno. Molio bih još samo slušatelje i čitatelje – ako već ne mogu sudjelovati u misi koju su dali slaviti – da slobodno prikažu misu na kojoj sudjeluju za svoju nakanu.
Može li pravoslavna vjernica biti kuma na krizmi?
Kuma bi trebala biti uzor, osoba za koju će kumče reći: “Želim biti kao što je moja kuma.” Uopće nije sporno da kuma može biti ‘savršena’ kao osoba, ali ona mora znati voditi u vjeri. A ako nije moje vjere, kako će mene voditi u mojoj vjeri?! Ne sumnjam da je ta kuma vjerojatno divna osoba i neka i dalje budu najbolje prijateljice, ali pravila su jasna i logična.
Ne mogu ja, samo zato što sam dobar čovjek, pilotirati jer mislim da nitko ne bi htio sa mnom u zrakoplov samo zato jer sam dobar čovjek. Za neke stvari moramo imati kvalifikacije. Ne osuđujem nikoga, kao što ni Crkva ne osuđuje nikoga, ali logika kaže da kumovi ne mogu biti kumovi – ako nemaju uvjeta. Postoje crkvena pravila koja sam i ja dužan poštivati. Pa i Zakonik kanonskog prava kaže da kum mora biti katolik, imati sve sakramente i navršenih 16 godina. Svatko može imati prijateljicu pravoslavne vjere, ali kum ili kuma moraju biti katolici i tu nema popusta zbog prijateljstva.
Zašto žena, rastavljena ne svojom krivnjom, a koja nije dobila crkveno ‘poništenje’ braka, ne može biti kuma na krizmi?
Mislim da je nebrojeno puta u ovoj emisiji bilo rečeno da se nikoga ne osuđuje zato što se nešto dogodilo, ali je Isus rekao da ako napustiš ženu, pa se oženiš drugom, prema prvoj činiš preljub. Crkvena ženidba je za cijeli život i ne može se živjeti s drugom osobom. Moralni i crkveni zakon je takav. Imam puno prijatelja kojima se dogodilo upravo to, da su ni krivi ni dužni, i ti mladi ljudi od 25 do 30 godina herojski žive sami. Postoji kršćanska rastava od stola, postelje i zajedničkog života. Kad su djeca u pitanju, koliko je tih junakinja, najčešće samohranih majki koje su se, zajedno s djecom, odselile od grubijana ili zlostavljača, ne zato što ih ne bi voljele, nego zbog vlastite sigurnosti i zato što je to bio jedini način da se spasi obitelj. To su junakinje, ali ne uspiju svi u tome.
Vremena su teška i Crkva nikog ne osuđuje, niti papa, ali dok je takva situacija i dok gospođa ne dobije rješenje o ništavnosti ženidbe, što znači da ženidba uopće nije sklopljena, ne može biti kuma.
A tek kada se pismeno potvrdi da prva ženidba nije ni sklopljena, gospođa može stupiti u brak. Nadalje, ako ne sklopi ženidbu, a s nekim živi nevjenčano, opet ne može biti kuma.
To vrijedi i za sve mlade koji žive zajedno. Sablazan je živjeti na istoj adresi, spavati u istom krevetu, jer se s time, jednostavno, ne može niti na ispovijed niti na pričest, a niti se može kumovati. Ma, moj brat da dođe, a da nema uvjete, od mene ne bi dobio posvjedočenje za kuma. Uvijek pitam živi li kandidat sam ili s roditeljima, ali neki to već znaju, pa se pripreme i prevare, mene ili svoga župnika. Može se prevariti čovjeka, ali može li se Boga prevariti?!
Sablazan je živjeti na istoj adresi, spavati u istom krevetu, jer se s time, jednostavno, ne može niti na ispovijed niti na pričest, a niti se može kumovati.
Teološki, u toj situaciji dijete nema kuma pred Bogom i tu se uvijek čudim roditeljima koji su inače u stanju poginuti za dijete i duhovnosti tih roditelja. Pa nemojte ih krstiti, ako u startu vlastitom djetetu “stavljate omču oko vrata”, ako želite prevariti Boga i očekujete blagoslov. Blagoslov će doći jer dijete nije krivo, ali da sam ja u braku i da imam djecu, jako bih se bojao tog rizika. Dužni smo poštivati crkveni zakon.