Opadanje broja festivala

Glazbenik Antonio Tkalec osvrnuo se na nedostatak i opadanje broja festivala duhovne glazbe koji su bili poticaji na stvaralaštvo i zajedništvo što je, ponajprije, duhovno obogaćivalo autore i sve suradnike. Uslijed sve većega opadanja, ne s ciljem prozivanja, nego s iskrenom tugom o navedenoj se temi oglašavao i na društvenim mrežama čime je, zapravo, pokušao potaknuti na promišljanje o ovoj bolnoj temi i festivalima kojih više nema, a čiji će primjer vjerojatno slijediti i preostali festivali u doglednome vremenu. 

S ciljem lakšeg razumijevanja tematike, Slavko Nedić je podijelio festivale u tri kategorije: 1. natječajni festivali  koji se dijele na natjecateljske (oni na koje se prijavljuje s novom, neobjavljenom skladbom koja je u skladu s propisanim natječajem) i one koji su revijalnog karaktera; 2. pozivni festivali; 3. koncertni festivali. Nastavno na temu osvrnuo se na bogatu povijest festivala duhovne glazbe u Hrvatskoj, te istaknuo da je prije četiri godine u Hrvatskoj bilo više od 30 takvih festivala čija je kvantiteta bila zavidna i na međunarodnoj razini, dok ih danas imamo tek nekoliko. 

Uzroci opadanja

Nedić je ostao suzdržan kod izdvajanja isključivo jednoga argumenta za opadanje. Rekao je da nestajanje festivala ima više razloga, od zamora entuzijasta koji su ih vodili do neusklađenost s trendovima, ali i činjenica da šansona iz niza razloga nikada nije formalno prihvaćena kao sastavno i aktivno tkivo Crkve.

S druge strane pak vlč. Vuković upozorio je na prisutnost svojevrsnog elitizma kojemu u duhovnoj glazbi ne bi smjelo biti mjesta, ponajprije jer njezina natjecateljska dimenzija nema za cilj slavlje i uzdizanje pobjednika, nego upravo mogućnost slavljenje Boga te zajedništvo i daljnje nadahnuće za sve nadolazeće projekte i suradnje. Tomu je dodao i opasnost sve učestalijih prepjeva. Unatoč produkcijskoj besprijekornosti, po njegovu mišljenju ugrožava se autorsku duhovnu glazbu te je istaknuo da ju se ponekad smatra nedovoljno cijenjenom. Nastavno na to, Tkalec je podijelio izravno iskustvo stvaralaštva koje mu je pružalo mogućnost da prepozna dio svojega života čime svjedoči ono što je živio i proživio unutar duhovne zajednice i cijeloga naroda s kojim ga, između ostaloga, povezuje jezik.

Neophodnost samokritičnost

Iako su vlč. Vuković i Tkalec istaknuli manjkavost glazbe koja nam dolazi u obliku prepjeva, budući da najčešće dolazi iz protestantskih izvora, što automatski pretpostavlja nedostanu zastupljenost marijanskih tema, Slavko Nedić nije dijelio to mišljenje. Istaknuo je činjenicu inertnosti i nevjerodostojnosti pojedinih sudionika koji se nakon što bi pobijedili na pojedinom festivalu, gotovo uvijek propustili prijaviti se na neki od idućih. Rekao je i to da je svaka pjesma o Isusu dobra pjesma te da trebamo promisliti o tome stvaramo li dobru glazbu ako nas prepjevi olako pobjeđuju. Istaknuo je da velika većina prepjeva, svojevremeno popularnih, na koncu ipak nije zaživjela što ga je dovelo do zaključka da je u današnjem vremenu neophodna određena sinteza „našega i stranoga” kako bi se nastavilo stvarati nove pjesme te im svojim predanim radom nadomjestiti manjak, primjerice, marijanskih i svih drugih poželjnih tema. 

Sudionici su poručili kako je jedan od najvažnijih segmenata, poticanje i međusobno uvažavanje u stvaranju duhovne glazbe kako bi upravo Isus ostao u središtu, a ne pobjedničko postolje ili razočaranje neuspjehom onoga u što se polagala velika nada.