Prvi je to papinski dokument koji je u cijelosti objavljen u The New York Timesu te je bio predmet konferencije Ujedinjenih naroda, na kojoj je sudjelovalo više od 2 000 državnika i znanstvenika. No, što ćemo s njom danas, što ćemo s njom u uskrsnom vremenu?

Istina, riječ je najprije o socijalnoj enciklici, koja zajedno s Mater et magistra (1961.) tvori jedan, možemo reći, diptih socijalnog nauka Katoličke Crkve. Ali je ona u svojoj biti duboko mirovna enciklika. Ipak, austrijski teolog, prof. dr. Leopold Neuhold, smatra i kako je Pacem in terris zapravo prva proklamacija ljudskih prava koja se pojavila u Crkvi te je istaknuo kako su na taj način ljudska prava postala sastavni dio navještaja Crkve, donosi Nedjelja.ba.

Glavna četiri postulata ove enciklike, na kojima papa Ivan XXIII. (28. listopada 1958. – 3. lipnja 1963.) inzistira kako bi se došlo do istinskog mira su: istina, pravda, ljubav i sloboda.

Svima i za sve

Iako sadržajno enciklika donosi pet cjelina: Poredak među ljudima, Odnosi između ljudi i javnih vlasti unutar pojedinih država, Odnosi među državama, Odnosi pojedinaca i država sa svjetskom zajednicom i Pastirska upozorenja, mir se kao nit vodilja provlači kroz cijeli dokument.

Ono na što se sveti papa Ivan XXIII. prvi odvažio jest uputiti encikliku, osim kleru, i „svim ljudima dobre volje“. On je tako otvorio vrata i društvenim problemima te su ga stoga mogli i dandanas mogu prihvatiti i oni koji se moralno ne ravnaju prema katoličkim načelima. Na ovaj način, Papa kojeg se s razlogom smatra dobrim, poslao je zapravo univerzalnu poruku mira. Bio je dakako potaknut izvanjskim okolnostima jer su brojne napetosti obilježile njegov pontifikat (Hladni rat, gradnja Berlinskog zida, Kubanska kriza) te je svijet bio na rubu rata i Sveti Otac „nije imao izbora“.

No, čini se kako su i danas svjetske prilike takve da nemamo izbora, jer mir nema alternativu. Reći ćemo samo: Ukrajina, Etiopija, Mianmar, DR Kongo, Južni Sudan, Bliski istok, izraelsko-palestinski sukob, izbjeglice… A onda s druge strane sva „LGBTQitd.“ problematika, WOKE ideologija (koja nejednakost promatra kao nepodnošljivo zlo uzrokovano rasizmom, seksizmom, homofobijom i sl.), „neslužbena“ ekonomska kriza…

A Uskrs donosi mir, no jesmo li ga spremni prihvatiti? Posvijestimo li si sadržaj enciklike, u kakvom ga ozračju dočekujemo, koliko smo daleko od njezinih naputaka? Jer ukoliko promatramo aktualnost ovoga papinskog dokumenta danas, onda je nužno naglasiti kako želja za mirom nije mlađa od povijesti čovječanstva.

Red u nutrini čovjeka

U uvodnom dijelu enciklike dva su podnaslova, simbolično nazvana Red u svemiru i Red u ljudima.

Prvoj rečenici ovog dokumenta doslovno se nema što dodati ni oduzeti: „Mir na zemlji, za kojim su čeznuli živo svi ljudi svih vremena, može se očito, sazdati i učvrstiti samo savjesnim obdržavanjem reda što ga je Bog uspostavio“ (1). Ovdje bi se moglo zastati i kazati kako bi dovoljno bilo svakodnevno posvješćivati ovo objašnjenje Ivana XXIII. i ostati na Božjem putu. No, mir u nama i među nama – ljudima i državama – duboko je narušen, i čini se kako smo izgubili kompas koji bi nas usmjeravao, odnosno vraćao na Božji put.

Također, kroz encikliku se nastoji i problematiku međusobnih ljudskih odnosa naglasiti na poseban način. Tako se najprije počinje od odnosa između privatnih osoba, odnosno od njihova zajedničkog života s drugim ljudima; zatim se spominju odnosi između građana i državnih vlasti, a potom odnosi između država. Na kraju su odnosi između privatnih osoba i države. S tim se veže načelo supsidijarnosti, kojim je Papa protkao encikliku (Riječ je o načelu koje ipotječe iz socijalnog nauka Katoličke Crkve, koje je nastojalo pomiriti zahtjeve očuvanja djelovanja privatnih institucija, ponajviše same Crkve ograničavanjem ovlasti središnje vlade, a da pritom vlada ne izgubi legitimnost djelovanja.).

Ljudska prava i obveze Bog stvoritelj ugradio je kao red u nutrinu čovjeka, te mu njegova savjest nalaže taj red i zapovijeda da ga nužno čuva, no „ako ima koja vlast koja ne priznaje ili gazi čovjekova prava, ne samo da odstupa od svoje dužnosti nego ni njezine naredbe nemaju nikakve pravne obveze“ (61).

Stoga, kako je bilo onomad – prije 60 godina – tako i u ovo naše doba, pri pravnom uređenju države „zahtijeva se ponajprije, da se sažetim i jasnim izrazima sastavi popis osnovnih čovjekovih prava pa da se onda uvrsti u cjelokupno državno zakonodavstvo“ (75). U svijetu u kojemu živimo, ovo bi zasigurno bilo opsežno polje zanimanja za pravnike kako bi se istražila potonja podudarnost.

U krug…

Nastavljajući ploviti na valovima ove enciklike – a pritisnuti izazovima današnjice koji su sveprisutni, pa i u uskrsnom vremenu kada posebno razmišljamo o Isusovoj muci – dolazimo do posebne boljke današnjice: razoružanju. Ili rekli bismo najočitijoj prepreci miru. O tomu se posebno govori u trećem dijelu dokumenta.

Kako se navodi „u onim zemljama u kojima je gospodarstvo najviše uznapredovalo napravljena, i još se prave, strahovita ratna oružja u koja je uložen najveći dio duhovnih i materijalnih dobara“ (109). „Ovakvo se naoružanje obično opravdava time što se (…) mir ne da u postojećim okolnostima osigurati, ako se ne osloni na ravnotežu u naoružanju. Zato, ako negdje poraste vojna moć, smjesta i drugdje natjecateljski jačaju nastojanja za povećanjem naoružanja. I ako je neka država snabdjevena atomskim oružjem, to je drugima povod da i one nastoje pribaviti oružje jednake razorne moći“(110). Tako se, nažalost, vrtimo u krug, te su ljudi u neprekidnom strahu, „kao da se nad njima nadvija oluja koja se svaki čas može razbjesniti jezivom silovitošću“ (111). Dokle je stoga naše društvo došlo i koliko je od mira odmaklo, kada napredak u tehnici poglavito koristimo na usavršavanje oružja?!

Zato, kako je to još prethodnik Ivana XXIII. – Pio XII., naglašavao: „Svim silama treba zabraniti da se nesreće svjetskog rata sa svojim gospodarskim i društvenim ruševinama, sa svojim zastranjenjima i ćudorednim pomutnjama po treći put surva na čovječanstvo“ (Radio poruka, Badnjak 1941.; 112). Jer – rekao je isto – mirom ne gubimo ništa, a ratom možemo sve izgubiti.

Naše opredjeljenje kao kršćana treba biti mir – mir koji je Isus donio i ostavio, mir kojim je pobijedio zlo (rat). Tako i svjetski autoritet treba biti uspostavljen sporazumom, a ne silom.

I jasno je kako „nikakav mir neće zaći u sve ljude ne zađe li u duh svakoga pojedinoga: to jest, ne bude li svatko u sebi samom obdržavao red koji Bog htjede da se obdržava“ (165).

Kako je i ovo enciklično pismo odaslano u Velikom tjednu (na Veliki četvrtak), Papa je i tada potaknuo: „u ove svete dane upravimo njemu smjernu molbu, njemu koji je svojim pregorkim mukama i svojom smrću ne samo oprao grijehe, izvor i počelo razdora, jadova i nejednakosti, nego je, lijevanjem svoje krvi, ljudski rod vratio u milost sa svojim Nebeskim Ocem udijelivši poklone mira“ (170).

Dok u svetim obredima Velikog tjedna odzvanja ista poruka „Kad je Isus, naš Gospodin, uskrsnuo, stade sred svojih učenika i reče: ‘Mir vama, aleluja’. Obradovaše se učenici kad su vidjeli Gospodina. I tako nam je Krist donio mir, i mir ostavio: ‘Mir vama ostavljam, mir vama svoj dajem! Dajem vam ga ne kao što svijet daje’“(170), pitamo se: Radujemo li se mi Uskrsu, ovako žedni mira? Dovoljno da smo spremni dopustiti prožimanje mirom svake naše pore kako bismo zaustavili ratove, smirili sukobe, vidali rane, pronašli izgubljene, nahranili gladne, napojili žedne i životom svjedočili vjeru?!

„Na kraju, neka Krist raspali volju svih ljudi da probiju pregrade što ih jedne od drugih odvajaju, da ukrijepe veze uzajamne ljubavi, da druge shvate, da oproste onima koji su im nanijeli nepravdu, tako da se pod njegovim vodstvom i zaštitom svi narodi kao braća zagrle te da kod njih vazda cvjeta i uvijek vlada žuđeni mir“ (171).