Središnje slavlje liturgijske godine je Sveto trodnevlje u kojem aktualiziramo Božje djelo spasenja. Liturgija, koja je gestama i riječima osobito bogata i simbolički značajna tih dana, ne želi nam samo prepričati što se dogodilo prije gotovo 2000 godina već želi uvremeniti prošlost u sadašnjost. Drugim riječima, mi ulazimo u Kristov čas i Kristov čas ulazi u naše vrijeme. Tako nismo samo slušatelji nekog izvještaja iz prošlosti već sudionici u tim događajima.

Liturgija Svetog trodnevlja

Slaveći liturgiju Svetog trodnevlja mi postajemo sustolnici Isusa Krista na Posljednjoj večeri, pratimo ga na putu muke i promatramo njegovu spasiteljsku smrt na križu te ga konačno susrećemo kao pobjednika nad smrću koji je i nama obećao to isto. Sve to uvijek iznova uvremenjuje se u otajstvu kojeg slavimo svakodnevno, izuzev Velikog petka i Velike subote (Vazmeno bdijenje pripada slavlju Uskrsa), a to je sveta misa.

Sveta misa je aktualizacija Božjeg djela spasenja koje je čin njegove neizmjerne ljubavi prema čovjeku.

U nastojanju da otkrijemo zašto se dogodila Posljednja večera, muka smrt i uskrsnuće Isusa Krista, a što proslavljamo u Svetom trodnevlju, pomaže nam jedna rečenica iz evanđelja Velikog četvrtka, točnije Mise Večere Gospodnje. Ona kaže: „Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio.“ (Iv 13, 1) Upravo je Kristova ljubav do kraja najbolji tumač svega što se zbilo tih dana koji su postali središnjom liturgijom Crkve. Zanimljivo je zapaziti da Misa Večere Gospodnje započinje znakom križa, a blagoslov slijedi tek na kraju Vazmenog bdijenja. Drugim riječima, sve što ovih dana slavimo jedna je liturgija, a ujedno i najbolje tumačenje otajstva svete mise jer je misa aktualizacija Božjeg djela spasenja koje je čin njegove neizmjerne ljubavi prema čovjeku.

Otajstvo euharistije

Budući da se čovjek grijehom udaljio od Boga, Bog postaje čovjekom da bi mu se približio te se iz ljubavi za nas predao u smrt da bi, predajući svoj život nama omogućio vječni život. Upravo se kroz Sveto trodnevlje najbolje razlaže otajstvo euharistije koje i samo u sebi sadrži ključ razumijevanja u pokliku: Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo. Svaka sveta misa je tako susret s Kristom Raspetim i Uskrslim u iščekivanju novosti života što će se u punini ostvariti njegovim ponovnim dolaskom na koncu vremena kada ćemo u cjelovitosti bića biti dionicima vječne slave Trojedinoga Boga.

Slaveći liturgiju Svetog trodnevlja mi postajemo sustolnici Isusa Krista na Posljednjoj večeri, pratimo ga na putu muke i promatramo njegovu spasiteljsku smrt na križu te ga konačno susrećemo kao pobjednika nad smrću koji je i nama obećao to isto.

Otajstvo uskrsnuća

Ukoliko pokušavamo shvatiti otajstvo uskrsnuća, nailazimo na prepreku jer nema ništa slično s čime bismo ga mogli usporediti. Uskrsnuće nije oživljavanje mrtvaca i povratak u ovozemaljski život, kao što je to bio slučaj s Jairovom kćeri ili Lazarom. Sam događaj uskrsnuća ostaje nam misterij jer ga nitko nije vidio niti zabilježio, pa ono ostaje božansko otajstvo Presvetoga Trojstva. Kategoriju uskrslog tijela ne možemo pojmiti, jer to nisu uspjeli niti Isusovi suvremenici, budući da ni sami ne znaju kako ljudskim jezikom opisati što se dogodilo.

Apostoli uskrslog Isusa ne prepoznaju po viđenju već po unutarnjem iskustvu koje im svjedoči kako je pred njima prisutni uistinu on. Uskrsli jede ribu, ne doduše radi gladi već da pokaže kako nije privid, da dokaže kako uistinu posjeduje tijelo. Daje se opipati, a opet ni materija mu nije zapreka da kroz nju ulazi u prostorije. Jednostavnije rečeno: Uskrsli ima tijelo, ali za njega više ne postoji veza sa zakonima tjelesnosti već zakonima duha.

Uskrsnuće je novi život koji nije podložan zakonima promjenjivosti i smrti, a ne radi se o isključivo Isusovom, individualnom događaju, već je to događaj za čitavo čovječanstvo kojim je otvorena nova dimenzija postojanja po kojoj mi živimo u Božjoj besmrtnosti. Tako je vječni život zapravo život u onome koji je jedini vječan, a uskrsnuće je pridruživanje produhovljenog tijela tom obliku života. U toj perspektivi, primati pričest u kojoj primamo Uskrsloga znači blagovati hranu koja nas preobražava i osposobljava za vječnost.

Liturgija, koja je gestama i riječima osobito bogata i simbolički značajna tih dana, ne želi nam samo prepričati što se dogodilo prije gotovo 2000 godina već želi uvremeniti prošlost u sadašnjost.

Na misi, baš kao i u Svetom trodnevlju, ne slušamo izvještaj o prošlosti već ulazimo u Isusov čas koji zahvaća naše vrijeme. Stoga bi svaki euharistijski susret trebao biti našom preobrazbom u onoga s kime se susrećemo i koga primamo, a to je „Krist Uskrsnuli, povratnik od mrtvih“, onaj koji nas je svojom smrću i uskrsnućem oslobodio da bismo bili s Bogom ovdje i u vječnosti.